Nekada ponosan i mnogobrojan narod
No da, bilo je to u ono vrijeme kada su na Zemlji živjeli ponosni, hrabri i plemeniti ljudi, najbolji ljudi koji su ikada Zemljom koračali. Bio je to mnogobrojan i stasit ratnički narod, ponosni ratnici, vitezovi jedni od najboljih, u blještavim oklopima, ratnici oboružani dugim kopljima i mačevima… Kroz predivne zelene doline Papratye jahali su svoje plemenite crne konje i bili su očarani ljepotama Papratye. U potrazi za toplijim suncem odlučili su da tu ostanu zauvijek. Voljeli su Oni svoju Papratyu i bili su odlučni da je brane od bilo kakvih nedaća. Iznad svega voljeli su Oni slobodu i bili odani svom kralju, a jedina im je želja bila da žive u miru sa svima zauvijek.
No, miris ratova osjećao se svugdje okolo, a Okolni narodi tek su trebali stasati u Hrabre narode. U to doba navali s juga, iz dalekih prostranstava moćnog kraljevstva Deserthye, opasan i divlji narod. Bili su brzi poput munje, a udarali su neočekivano, poput groma. Svi Okolni narodi zadrhte i spopadne ih noćna strava i nemoć. Pojavili su se u sam Osvit vremena i mnogo prije potonuća sjajnih gradova Atlantide. Govore da su silno zaprijetili i bogovima, ali bogove ipak nisu mogli poraziti. Njihova su srca bila vatrena, a bili su ogrnuti tamom i hladnoćom noći. Kuda bi se kretali pratio bi ih teror, strah i užas koji su osjetili mnogi narodi pod plavim plaštevima zvijezda, a sebe su nazivali Hladne vatre. Onda se Hladne vatre jednog dana pojave i u dalekoj, pitomoj Waluzyi. Hrabri, stasiti, mladi car Thandher krene im u susret sa svojim ratnicima konjanicima. Waluzyancy su konjanici i jahači kakve još nije zapamtilo to Prvo doba. Predvođeni mudrim i hrabrim carem Thandherom oni nanesu prve poraze Hladnim vatrama i tako na sebe navuku njihov bijes i silnu mržnju. Jednom tako davno, Hladne vatre na prijevaru i uz pomoć Amazonske carice Nemesydye otmu iz grada Apyona mladu i lijepu caricu Tanyu, ženu cara Thandhera. Na poziv cara Thandhera mnogo je Okolnih naroda pohitalo u pomoć sa svojim moćnim vojskama kako bi spasili caricu Tanyu, ali nakon prvih strašnih bitaka svima je bilo jasno da lijepoj carici Tanyi pomoći mogu samo ratnici koji su mirno živjeli u dolinama zelene Papratye. No, oni su se zauvijek zakleli da više nikada neće potezati svoje oružje i neće ratovati protiv nikoga nikada. Uzalud je car Thander molio za pomoć, ali ratnički narod iz Papratye nije se odazivao. Onda pak su Hladne vatre u svoj svojoj oholosti pregazile zelenu rijeku Mandraghonha i žestoko navalili na gradove i sela ratničkog naroda. Iznenađeni, ali ne i prestrašeni, ratnici stanu pružiti sve snažniji otpor. Strašne su bitke zapodjenuli Oni s Hladnim vatrama, a onda jednoga dana u zemlji Wananunhy, na bojnom polju Herofhala, malobrojni se okupe za konačnu borbu s Hladnim vatrama. No, dogodilo se pravo čudo. Ratničkom narodu u velikom broju pridruživali su se Okolni narodi, pa i same vile Charysmhe poslale su svoje odrede. No, kada su navalili odredi Hladnih vatri, mnoge su vojske Okolnih naroda pokleknule vrlo brzo, a na bojnom polju ostale su samo neustrašive vile Charysmhe i malobrojni ratnici od nekada ponosnog ratničkog naroda. Bitka je bila strašna, a Hladne su vatre zabilježile pobjedu i zauvijek srušile san ponosnog ratničkog naroda o miru i slobodi. Malobrojnim preživjelim oduzeli su sve: slobodu, san, konje, oružje, pa čak i njihove sjene. Osudili su ih na život u opasnim i nezdravim močvarama groznog imena Wanynkhy (na alandskom - mjesto s kojeg nema izlaza). No, nekada ponosan narod nije se predao i nastavio je pružati otpor užasu, strahu i teroru koji su širili sada ničim ometani Hladne vatre. Onda pak u sam Osvit vremena bogovi su im nešto obećali, a malobrojni preživjeli stanu to obećano grozničavo i neumorno tražiti …
Post je objavljen 29.11.2004. u 23:03 sati.