O Pamuku: moze biti da tema hits too close to home, bode me u jedan preosjetljiv centar. Htjela sam od knjige da se cvrsto opredijeli za prosvjetljenje i sekularizam, protiv vela, protiv zabradjivanja, protiv mracnog u ljudima i spolu, protiv zamracivanja uma. Protiv religije ili bar protiv fundamentalizma… Ovako, niti sam razumjela njegov stav, niti sam zeljela s njim suosjecati (jer intuitivno naslucujem sto je zelio, i prepoznajem da njegovo gadjenje i revolt poticu iz ljubavi), ali ja tu ljubav ne zelim dijeliti, ja sam spremna samo na mrznju i otpor. Mene plase zamotane zene, plasi me njihov zivot, plase me njihovi muskarci, plase me njihove ideje. Plasi me fanatizam i religijski zanosi. Ne razumijem zasto su se te djevojke htjele zabraditi, cak po cijenu samoubojstva—ili razumijem predobro. U svakom slucaju, gurnuta sam u ulogu ponizenog, u ulogu zrtve, ili me se podsjeca da jesam ponizena i zrtva, naprosto slucajem svog spola. A to me revoltira, i tako sam zavrsila knjigu s bijesom, jer me pisac nije zelio utjesiti—pa cak ni uzeti pod zastitu. Zapravo, i njega su ubili.
Wintersonova—steta, volim jako njenu strast, cijenim njen jedinstveni talent, ali cini mi se na silaznoj putanji, jos od “Gut symmetries”. Ponavlja se, hvata dah, flags and falls flat.
Post je objavljen 29.11.2004. u 18:12 sati.