Čudan je to filing , ko neki de ja vu . Do prije par godina bio sam glavni urednik , pisac , montažer , likovni dizajner svih lektira mog vrlog sineka jer je on knjige za lektiru mjerio po težini i debljini , pa ak su bile tanke i lagane sa puno slika , to bi pročitao , a one debele i teške sa malim, sitnim mravima umjesto slova , te bi izbjegavao u širokom luku, i večinom bi skupljale prašinu a on plačao zakasninu u knjižnici .
Nikakva uvjeravanja , prodike , kazne nisu utjecale na to da promjeni lošu naviku , tj.potpuni nedostatak interesa za pisanu riječ .
I onda sam ja morao uzet knjigu u ruke , brzinski je pročitat , ak je nisam čitao prije , složit na papir tekst , dodat komentar o djelu i sve to predat u zadnjem roku , tj . 24 sata prije predaje profesoru , mom geniju koji je samo dodao super sliku na sve to . A crtanje mu nije padalo teško .
Onda bio on/ja dobili pet iz lektire i bili bi svi sretni , pogotovo moja ženica koja bi samo dodala : To je moj sinek ! Viš kak se može kad se oće ."
Sad mu to više ne treba . Postoji internet , lektire ko u priči , izabere njih pet-šest , sastavi jednu i to je to . Ko bi vrag čital recimo Anu Karenjinu kad je debela i teška , mislim , knjiga .
Ali , tu je moje zlato , moja Klinceza , koja je pokupila sve dobre strane svoga brata , pa knjigu voli samo prelistat , pregledat slikice i ostavit na polici . Onda dođe dan D , pa treba lektiru predat , a ona nema ni slova u teki .
"Tatek moj dragi , oš mi napisat lektiru ?Nisam stigla od tolkog posla!"
umiljato će ona meni .
"Kojeg posla?"
"Pa , idem u školu , na ples , na zbor , treniram košarku a i u dučan odem svaki dan po kruh ."
Nemrem tu niš kad me pogleda sa onim svojim crnim okicama , zatrepta trepavicama , i naheri glavu ko neki mali pesek kad traži pesji keksić.
Olovku u ruke , knjigu pred sebe i piči . A zahtjevne učiteljice , bože , pa traži mišljenja , pouke , teme , opise , redosljed događanja , i čuda još sto .
Pošteno sam se namučio oko Šume Striborove . Nisam znao da toliko mogu srat kolko sam se prosrao u toj lektiri .
Nadam se da će moje mišljenje o djelu proći kao mišljenje desetogodišnjakinje , i pouka , i naravoučenje .
Lektira mi je suđena do kraja života . Vjerujem da će i moji unuci dolazit dedi da im napiše lektiru .A poslije , nek se snalaze kak znaju !
Nek si nađu drugog Lektiropisca .
Eto , sad znam zakaj mogu tak puno drobit po postu .
Post je objavljen 29.11.2004. u 17:27 sati.