Sjećam se one knjige H.Hessea...Iz Ostavštine, mislim da se tako zove...
Tamo je on to tako lijepo rekao:
«U životu ne postoji nikakva dužnost, osim dužnosti: biti sretan.»
I sve bi bilo lijepo da nismo svi tako različiti, pa pojam «sreća» i «usrećiti nekog» svatko od nas doživljava drugačije.
Dio smo nečije sreće, dio smo nekog tko nam je želio sreću, poklonio sreću, a zapravo tako rijetko jedni druge usrećujemo, tako rijetko dajemo prave znakove pažnje i naklonosti jedni drugima.
Sve češće slušam neke muške priče kako je iščezla romantika koja nas je činila sretnima...
Kažu mi isti, kako je prošlo ono neko moje sanjarsko vrijeme zagrljaja i sitnih sreća, kao što su još i pamćenje datuma za upriličavanje sitnh pažnji, poklanjanje djelića sebe, jer tko mari za neke drage sitnice.
Rekoše mi još i neki vrlo zgodni i pametni muški likovi, kako će radije napraviti večeru i oprati suđe za određeni dan, nego napisati par lijepih riječi za pamćenje ili kupiti cvijet kako bi pokazali naklonost i poklonili takvu pažnju...
Uvijek se zapitam jesu li to sada jednake vrijednosti i treba li tu vrijednost uopće mjeriti?
(Aliiiiiiii zaaaaašto su tako nemaštoooooovitiiiii...uhh!!)
Jedna sam od onih koja voli muškarca u «paketu».
Pod «paket» mislim na – osobu s osobnosti u kompletu.
Kako je ono Balašević jednom davno opisao slaninu, tako bih ja sad rekla:
«Red pažnje, red karaktera, red tebe, red suđa, red mene, red cvijeća i tako neš ti tih redova...»
Tako, eto, Sreću žene činio bi muškarac koji ima - google u glavi, komunikativnost, duhovitost, pismenost, emotivnost, da je vrijedan u kuhinji jednako kao i u krevetu, s čvrstim tijelom, zahtjevnim ali i lojalnim stavom, koji zna začiniti svoj šarm osmjehom, detaljem i pogledom koji će vas oboriti s nogu, s kojim ćete vjerovati da ste jedini i privilegirani i koji zna vremensku i količinsku odrednicu doziranja....
Čega???
PAŽNJE!
Zašto?!?
Da bi usrećio ženu pored sebe! (A time i sebe, ne!?)
Da ne bi netko pomislio da sam sexist, i žena s tim kvalitetama čini neosporno veliku Sreću muškarca.
(Uz eventualnu razliku u komunikativnosti, jel?) ;-)
Da se vratim na bitno – činimo li dovoljno sreće «poklonjenom pažnjom»??(Gledam to više manje iz ženskog ugla, ne zamjerite mi)
Ako više puta godišnje operete suđe (a inače to ne radite?), kupite joj ponekad cvijet, kuhate joj bar jedan ručak mjesečno, kupite joj parfem bar dva puta godišnje, donosite kavu u krevet subotom...i još nekoliko khm ključnih stvari (češkanje leđa ili masiranje stopala npr. i sve ono drugo što inače ne radite redovno).
Ako zapamtite sitnicu koju je čovjek/žena u nekom razgovoru bio natuknuo kao željenu ili potrebnu, pa je poslije istoj osobi i poklonite, ako napišete par značajnih riječi na vlastitu fotografiju, onako bez povoda onome tko vas voli, bez da vas za to zamoli, ako ostavite poruku na papiriću i stavite je neprimjetno nekom dragom u džep, ružem napišete – «Volim te» na ogledalu ili staklu gdje god se zajedno nalazite...
Onda ima nade za vas.
Doziranje pažnje je vrlo važna stvar, a iznenađenje je glavni faktor uspjeha.
Ne budite lijeni, učinite sreću koja se pamti, uspomenu koja se čuva u kutiji kada sve požuti, kada sjećanja iščeznu, kada se mobitel isključi, kada se srca smire...
Milijun je mogućnosti za podjelu malih sreća. Iskoristite ih!
Post je objavljen 02.12.2004. u 11:57 sati.