Evo malo čitam ostale blogove, neki pišu o nogometu, neki o blogerskim parovima, neki pljuju po muškarcima, neki komentiraju muziku, sve u svemu vrlo raznoliko. A ja za svoj prvi blog nemam apsolutno nikakvu inspiraciju, možda zato što sam trenutno u fazi "svejedno mi je". Naime, jednu noć od živčanosti nisam mogla spavati. Ni onu poslije. Treću sam zaspala jer sam napravila dogovor sama sa sobom: Svečano obećajem da se više neću toliko živcirati. Svaki dan: škola, prijatelji, obitelj... Uvijek u svemu nađem razlog da se živciram. Čini mi se da nekad, kad sam stvarno sretna, samo tražim razlog da se iživciram. Kao da mi je bez toga dosadno. Zvuči strašno, zar ne? Ljudima je smiješno kad kažem da ja, poznata po živciranju, želim studirati psihologiju. E pa ja se onda tješim da hormoni divljaju, a da se uostalom uči biti psiholog, ne rodiš se s tim. Neki su malo više stvoreni za ulogu psihologa, neki manje. Sutra je ponedjeljak i kamo sreće imamo grčki iz kojeg smo trebali naučiti oko 360 oblika glagola (sva vremena od 60 glagola koji su gotovo svi nepravilni), ali ja eto nisam to naučila. Prošli put sam zbog toga dobila kulju, a sutra mi prijeti još jedna kulja. Umjesto da se ko i obično iživciram, imam za reći samo tri riječi: Svejedno mi je.
Post je objavljen 28.11.2004. u 21:48 sati.