Hodam gradom s posla doma, i u 100 metara nekolko prosjaka, neki dedica, mama s djetetom te neka baka. Pred pothodnikom ponekad klinci sviraju harmonike, u pothodniku par mama sa djecom i goli klinci. Užas. Prije sam daval skoro svima, davno prije. I kupoval sam razne sitnice. I razmišljal sam da je bolje da dajem nego da prosim. Ali previše ih je. Te mlade mame, kaj nekaj ne rade – svaki dan iste na istim mjestima. I ziher zarađuju više od mene. A tek oni jadni klinci goli u pothodniku.. Di je murija i socijalna služba! Frend je samohrani otac ali još ne za stalno, i mora se dokazivat takoreć iz sata u sat. A ti neki «roditelji» tjeraju djecu da prose gola. I ona dječica uz plinove iz autiju na raskršćima.. Velim, katkad dam, al u zadnje vrijeme češće ne. I onda me ulovi grizodušje. Al nemrem svima dat i nemam svaki dan. A ponekad dam kunu – dve, a onda ti veli malička da joj daš još, jer sigurno imaš.. A najveći bed mi je vidit novorođenče u amperdeklu cijeli dan na suncu na prometnici usred grada. I onda još svi ti telefoni za razne akcije, i to zovem relativno često. Al pitam se pitam, zakaj to ne rješava država? Umjesto da stalno kupuju nove službene aute mogli bi nabavljat aparate za bolnice il već kaj se nabavlja. I još sitnica za kraj. Ne delam u državnoj firmi i nebum videl božićnicu i nemam sindikat i sve kaj ide s tim. A oni koji plaću dobivaju iz mog poreza/prireza imaju sve to kaj mi nemamo. I stalno traže usklađenje sa kaj ja znam čim – traže povećanje. Oću i ja povišicu!! Pa ja ih plaćam! Dragi djelatnici koji plaće dobivate iz proračuna ponekad pomislite i na nas punitelje proračuna..
Post je objavljen 27.11.2004. u 20:59 sati.