Neimari su ga odcijepili drvenim klinovima i vukli mulama da bi ga ugradili izrezanoga na trgovačku kuću. Zastali da popiju, pojedu koru kruha i malo masla iz kožne mješine što su ju dijelili na putovanjima. Samo razgovor lišća s lahorom se dao čuti, pjevica poneka i žubor rijeke koja im je beskrajnim strpljenjem izdubila taj kanjon kroz koji su mogli u planine i doline, kroz koji su nosili srce stijene trgovcu na ponos.
Šutke žvakali, štedjeli snagu za pomoć jadnoj stoci na mjestima gdje je put neravan i neizbježno je zastajkivanje.
Majstor je sjedio na kolima, već bio gotov sa zalogajom i spremao se na skok ka rijeci da se napije vode, da donese i marvi neku kap, kada je niz put čuo kopito po kopito.
Jahač nije gledao put, to je bila konjska zadaća. Jahač je grlio svijet, jedro i uspravno kao jarbol širio prostor ramenima jedrima, mrsio uzde među palcima i kažiprstima dok je tražio pogledom sjaj u sivilu prošaranom zelenim. Tražio je modrace, srebrace, sivce, mermere i sve do kojih je mogao doći čovjek ili koza. U svom sveobuhvatnom gledanju očima što vide to, što se bog samo mogao u svojoj svemoći ponadati da će u njegovom djelu biti viđeno, pogled mu uhvati i motiv glave za bistu pokojnog nenaslikanog moćnika iz nekog katoličkog kraja niz Neretvu, a opisan je baš tako, bez kose a s gustim obrvama i trokutastim licem. Vidjelo se po odjeći da je to bio majstor kamenorezac s pomoćnicima.
Stade bez riječi konjanik kraj njih, naslanjajući se na jabuku sedla, smješka se i pozdravlja vrijedne ljude, otpozdravljaju svi nakon što majstor prvi rekne dobrodošlicu i ponudi kruha.
Konjaniku nije do kruha, nije mu ni do trgovanja ni cjenkanja. Veli, zaputio se naći oči i dušu, a i kamena mu je ponestalo, pa koliko bi oni cijenili ovaj tovar što imaju. Sedam zlatnih im je cijena, doznaje, ali naručeno je to sve već i prodano. Majstor ne želi, uz duboki naklon da sakrije cerek, iznevjeriti dobrog kupca pa se neće odreći ovog tovara. Nepoznatom bi gospodinu mogao već iza nedjelje dopremiti istovjetan tovar, ali ovaj je nemoguće prepustiti jer bi majstorska čast skuckana iz dalekih talijanskih i maloazijskih radova bila uništena.
«Deset ti dam, majstore, i po jedan za svakoga momka pa neka ti pohitaju i novi tovar sutra spreme. Kako ti se sada pazar čini, čestiti moj prijatelju?»
U popodne sljedećeg dana, pred kućom majstora L., istovaran je tovar kamena finih šara dok je majstor skakutao oko L., nakaradno se umiljavajući ne bi li isporučivao svakodnevno još kamena i kamena, a L. Odmahivao rukom ne htjedeć' ni čuti, a ni objašnjavati muhi dosadnoj, tek ga ja promatrao obzirno da uhvati poganu pokvarenost velmoža škrtog da si načini portret za života.
«Ali, gospodine, pa ja bi ti mog'o svaki dan sve ljepši od ljepšeg kamena!» bila je jedan od prvih rečenica beskrajnih uvjeravanja dok su namjerno instruirani na zavlačenje momci istovarali to malo preostalog kamena.
«Ne, majstore časni, ne, ne i opet ne ti moram reć'! Za bistu, od koje ću proljeće doživjeti bez gladnog dana, si mi dao i kamen i sliku i priliku, ali ne platih ti toliko radi toga. Ne, više nemam računicu, jer više niti ti, a niti ja za života u ovoj dolini suza ni u jednom kamenu ovakva prsa božja naći nećemo, niti ću ih ja moći i zamisliti.»
...jednom davno nakon, o tim istim prsima...
Post je objavljen 27.11.2004. u 18:00 sati.