Želim s tobom podijeliti nekoliko misli na početku nove crkvene godine.
Posudio sam ih od A. Grubera:
"Vrijeme je već"
Kao što se prije putovanja čovjek mora propitati o putu i o cilju, isto se tako čovjek mora jasno orijentirati i na početku nove crkvene godine. Treba se upitati: Gdje sam? O čemu se radi i koji ću cilj sebi postaviti? Ulazni stih u misli prve nedjelje došašća potiče nas da hrabro i čilo počnemo moliti: "K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju, u Tebe se uzdam, Bože moj!" Zborna molitva uči nas moliti: "Pomozi nam, Gospodine, da čineći dobra djela, idemo u susret Kristu koji dolazi!" Ne želimo, dakle, pospani započeti ovo vrijeme, nego budni, kako nas uči Pavao: "Shvatite, vrijeme je već da se od sna prenemo!"
Pritom ne treba strahovati da ćemo se možda namučiti tražeći put u tami: "Noć odmiče, dan se približava." Dok putujemo kroz crkvenu godinu, nismo sami: nakon što se u Betlehemu pojavio, Gospodin nas prati i blizu nam je kao naše vlastito odjelo: "Zaodjenimo se Isusom Kristom!" Kao ljudi svjetla i nade, "odložit ćemo djela tame i zaodjenut se oružjem svjetla." Pavao je vrlo jasan dok govori o onome što ne odgovara svjetlu koje nas obasjava: "Ne u pijankama i gozbama, ne u bludu i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru!" Kroz novi, poklonjeni nam dan, ne možemo putovati daleko od Boga. Ovim putem ne možemo ići sami nego u zajedništvu vjere: sa svojom braćom i sestrama. Tako i ovdje onda vrijedi: "Vrijeme je već" da svoje obitelji pretvorimo u prave zajednice pružajući ruke pomirenja i opraštanja, da pokapamo neprijateljstva, živeći međusobno "bez svađe i ljubomora", te da, kako nas zborna molitva uči, "čineći dobra djela, idemo u susret Gospodinu koji dolazi." Naša karitativna djelatnost (Caritas, "Adveniat") jest jedna od mogućnosti da pružimo ruke braći što trpe daleko od naših granica, kako bismo darovima ljubavi napunili prazne ruke.
Jasno je kamo ćemo krenuti. Kao djeca svjetla, želimo živjeti "kao po danu". Kao milosrdni ljudi, želimo ići putovima milosrđa na kojima ćemo susresti mnoge koji očekuju našu pomoć.
Jasno ćemo sebi predočiti cilj o kojemu govori evanđelje: "Doći će sud" i to iznenada i neočekivano, "u čas kad i ne mislite". "Bdijte i budite pripravni!" Ne radite kao ljudi u dane Noine: jeli su i pili i mišljahu da će tako ostati dok ne dođe potop, sve ih odnese i postavi pred sud Božji. Tako je bilo i pred francusku revoluciju: bogati su se rugali nevolji siromašnih, živjeli i dalje rugajući se Bogu, u "pijankama i pijančevanju, bludu i razvratnostima." Govorili su: "Potop će doći kasnije", dok taj potop provalio i u u krvi ih ugušio.
Probudimo se, dakle, od teškoga sna i od svojih navika! Adventski nam povik želi objaviti otvaranje novoga puta na kojemu ćemo susresti Gospodina o kojemu pjevamo da nam sa sobom "donosi spas i život". Taj nas poziv želi probuditi kako ne bismo prespavali veliku mogućnost što nam je Bog nudi: da krenemo iz noći u dan, iz tame u svijetlo, iz beznađa u veliku nadu.
Gospodin nas danas zove kao prijatelj i dobri pastir, već sutra bi se moglo dogoditi da nas pozove kao sudac. Poslušajmo njegov zov i otvorimo se njegovu pozivu. U tom slučaju neće biti strašan ni posljednji zov trube koji se ne može prečuti. Naprotiv, to će biti posljednja radosna vijest: "Podignite glave jer se približilo vaše otkupljenje" (Lk 21, 28)
Sretan ti put u novo došašće !!!
Stjepan
Post je objavljen 27.11.2004. u 08:32 sati.