Pregled posta

U zemlji u kojoj umjesto političkih ličnosti defiliraju ikone različitih predznaka, okružene maglama ideoloških nabrijanosti, u javnom i (naročito) tzv. analitičkom prostoru gdje je glavna stilska odrednica mitomanija, uz obilje romantičnoga štiva koje opslužuje jednu opću historiju iracionalnosti, kolektivnog bauljanja između kletvi i zakletvi, knjiga Ivice Đikića ukazuje se kao potpuna subverzija, pa bismo je - ne bez trunke gorčine - najtočnije mogli opisati kao antihrvatsku, u najboljem smislu te riječi.
Da je međutim sreće, ovih 240 stranica vrhunske publicistike mogle bi postati istinski začetnik žanra: dokaz da se o aktualnim političkim osobama i njihovim djelima može pisati uzbudljivo i kompetentno, poštujući u nas zaboravljene kanone istraživačkoga pristupa, neopterećenog ikakvim imperativima ili "nacionalnim interesima", pisati dakle bez predrasuda, ali i bez milosti.
Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama.
Unatoč temi koja obiluje rizicima, ono što ovdje fascinira prije svega je samosvijest autora, i to u najzdravijem smislu, ljekovita pojava novinara koji se ne da zavesti, već je lojalan samo svojoj znatiželji, inteligenciji i potrebi da dokuči istinu, pa je i konačan rezultat lišen svakog kompromisa: rukopis koji se – za razliku od pretendenata na prijestolje – ne udvara naciji, već njezinome pametnom dijelu.

Viktor Ivančić