Jedini roman velikog pjesnika
Svoj roman Ponornica Skender Kulenović je objavio tek godinu dana uoči smrti. Ponornica je bila i ostala sjajna potvrda da je pjesnik Kulenović izvrstan i kao romanopisac
Skender Kulenović: Njegov opus stoji kao primjer, uzor, urnek i paradigma ljepote i bogatstva našeg jezika
U opusu Skendera Kulenovića sonet Ponornica prethodi istoimenom romanu. U sonetu Ponornica Kulenović veli: A grotlo mi otješnja: hrupim - na bijelcu vodoskoka,/ a korito me uzme u obale, štake bogalja./ Pa u pjeni mi svijet isperu kloaka i pralja,/ i svi me pomalo otpiju, do mrava-krvoloka.
Tako valjda i jeste nastao roman Ponornica: pjesniku je grotlo otješnjalo i nahrupila je proza. Sočni i opojni jezik Kulenovićeve poezije resi i njegovu prozu, ali nakon formalne strogosti soneta proza će ipak dodati tom jeziku svojevrsnu raspojasanost.
Ono što je Brodski kazao za Marinu Cvetajevu vrijedi i u slučaju Skendera Kulenovića - proza mu je nastavljanje poezije, ali drugim sredstvima. Jer, makar je Kulenović jedan od najuniverzalnijih bosanskih pisaca, koji je pisao (i to dobro) i poeziju i fiction prozu i dramu i esej i putopis, on je ipak iznad svega pjesnik. U poeziji je srž i duša njegovog opusa.
Kierkegaard i Spinoza Skender Kulenović rodio se drugog septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu. Gimnaziju je završio u Travniku, rodnom gradu njegove majke, gdje je doselio kao desetogodišnjak. Još kao gimnazijalac objavio je ciklus soneta Ocvale primule. Ima kod Kierkegaarda jedan kratki zapis u kojem se on prisjeća nekog svog gimnazijskog rada i u njemu prepoznaje svoje kasnije preokupacije; zapis počinje slijedećom sentencom: "Dosta je čudno da se čovjek kroz cio život u svim uzrastima u osnovi bavi uvijek istim stvarima."
Interesantno je da je ova kjerkegorovska situacija primjenjiva u potpunosti i na Kulenovićev slučaj: forma u kojoj se okušao kao gimnazijalac ostat će mu cijelog života opsesija i bit će forma u kojoj će doseći vlastite umjetničke vrhunce.
Ne treba, međutim, misliti da je Kierkegaard kao mislilac imao nekog utjecaja na Skendera Kulenovića. Ako na našim prostorima postoji pisac formiran pod Kierkegaardovim utjecajem - to je Ivo Andrić; što se pak Kulenovića tiče, njegova je filozofska i životna simbolička ikona bio Baruch Spinoza, čovjek kojemu je posvetio ciklus od pet soneta, koji su - barem prema autoru ovog teksta - nešto najbolje što je Kulenović ikada napisao.
Vrijedilo bi napisati poseban tekst u kojem bi se usporedila dva Borgesova soneta o Spinozi i Kulenovićev ciklus Baruh-Benediktus de Spinoza brusač.
Student, komunista, partizan, dramaturg Studiranje će Skendera Kulenovića uputiti u Zagreb, gdje je upisao pravni fakultet 1930. godine. U to se doba već rađa simpatija za Komunističku partiju Jugoslavije: 1933. Kulenović postaje član SKOJ-a, a dvije godine kasnije i KPJ.
Skender Kulenović će se pridružiti partizanima već na početku Drugog svjetskog rata. Njegov ratni put vezan je uglavnom za Bosansku krajinu (Prvi partizanski odred Bosanske krajine), a učestvovao je i u radu AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. I za vrijeme rata Kulenović piše poeziju (Pisma Jove Stanivuka, Stojanka majka Knežopoljka, Ševa), a nakon rata sve češće i prozu, te drame.
Prve mirnodopske dane provodi u Sarajevu kao direktor Drame Narodnog pozorišta te urednik nekoliko časopisa. Nakon nekoliko godina prelazi u Beograd, gdje je prvo napredovao u hijerarhiji (od 1950. do 1953. radi kao sekretar Narodne skupštine FNRJ), a zatim će osjetiti i okus nemilosti. Naime, nakon što je zabranjena Nova misao (časopis koji je Skender Kulenović uređivao), on će za kaznu biti degradiran na poziciju korektora u Borbi.
Od 1955. počinje raditi u Mostaru kao dramaturg Narodnog pozorišta. Kulenović će 1968. godine u Novom Sadu objaviti Sonete, a tri godine kasnije u Sarajevu će izići Izabrana djela Skendera Kulenovića u pet svezaka; 1977. godine Kulenović je u Nolituobjavio roman Ponornica, a već dvadeset i petog januara 1978. umro je iznenada u Beogradu, gdje je i sahranjen.
Ponornica Roman Ponornica predstavlja zapravo prisjećanje glavnog junaka Muhameda na događaje koji su se odigrali u njegovom zavičaju četrdesetak godina ranije. Na način prustovski jedno davno kratko pismo vraća Muhameda u vrijeme kad je kao student Al-Azhara stigao kući na ljetni raspust. Kroz iznimno uzbudljivu i dinamičnu fabulu prelama se s jedne strane analiza društvenih i porodičnih odnosa za vrijeme austrougarskog perioda u Bosni i Hercegovini, kad - da parafraziramo Huxleyja - jedan svijet još nije bio umro, a drugi još nije imao snage da se rodi; s druge pak strane roman, ispripovijedan iz Muhamedove vizure, postaje i priča o njemu samom, njegovom životu i njegovim vezama s ljudima, o jednoj konkretnoj ljudskoj sudbini - condition humaine.
Moguće je u liku Muhamedovom čitati i svojevrstan simbolički autoportret Kulenovićev, ali je u simboličkom smislu najjači ipak motiv ponornice, motiv koji je zapravo u isto vrijeme centralni motiv romana i centralni motiv cjelokupnog Kulenovićevog opusa.
Zanimljivo je u tom kontekstu spomenuti da je, još osam godina prije nego je roman Ponornica i objavljen, Stevan Raičković svom eseju o Kulenoviću dao naziv Pesnička ponornica Skendera Kulenovića.
Osim sjajnom fabulom te jednostavnom i efektnom formom, Ponornica ponajviše plijeni jezikom. To je onaj glasoviti Kulenovićev jezik koji su kao prvorazrednu vrijednost prepoznali, među ostalim, i Radomir Konstantinović te Danilo Kiš. U eseju Apsolutni Krajišnik Skender Kulenović autor kultne Filosofije palanke s neskrivenim će divljenjem govoriti o "izuzetnom jezičkom čulu" Skendera Kulenovića te dodati: "Njegovo znanje jezika jeste znanje na granici bića i ne-bića, na kojoj kao da se, pod pretnjom uništenja, između 'stvari', egzistencije i reči gubi razlika, tako da, na mahove, tu biti znači govoriti (…)."
Danilo Kiš pak svoj kratki i apsolutno antologijski esej počinje dijagnozom: "Skender Kulenović je bio rudar jezika (…) zalazio je on u najdublje slojeve našeg bogatog jezika (…). Jednako u svojim pesmama kao i u svojim prozama, Skender je birao uvek najtvrđu reč, uvek iz najdubljih jezičkih slojeva, uvek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega najtačnija bila ona reč koja je najduže mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovnju."
Prepoznat će Danilo Kiš u Kulenoviću i teški istočnjački prigušeni senzualizam, kao i osjećanje da jedino što poput stećka može nadživjeti sve naše iluzije jest teška reč maternjeg jezika. Danas, u vrijeme pomutnje jezika, u vremenu u kojem nacionalisti i loši pisci zapišavaju granice svojih provincijskih idioma puritanskim sužavanjima, cenzurom i egzorcizmom nepoćudnih izama, Kulenovićev opus stoji kao primjer, uzor, urnek i paradigma ljepote i bogatstva našeg jezika.
Post je objavljen 26.11.2004. u 12:50 sati.