OK, svi oni koji su pročitali maratonske postove broj jedan i dva na ovu temu, radovat će se kratkoći ovog ovdje. Ovaj je "beba" ;-)
Danas ćemo ukratko zaključiti ovu temu uz nekoliko praktičnih savjeta.
DakleM, svatko od nas ima određene potrebe – fiziološke potrebe, potrebe za sigurnošću, pripadanjem i ljubavlju, potrebe za poštovanjem i samoostvarenjem. Neki od nas imaju posebne potrebe iako se one takvima ponekad ne očituju – npr. osobe koje nose naočale, dijete koje doživi razvod roditelja, gubitak voljene osobe itd. Većini takvih potreba nije potrebna nikakva stručna pomoć, i često ih niti ne smatramo „posebnima“. Međutim, postoje i osobe čije su posebne potrebe takve da im je potrebna stručna i emocionalna podrška – osobe s mentalnom retardacijom, osobe s oštećenjem vida i sluha, osobe s poteškoćama u kretanju, osobe sa specifičnim poteškoćama učenja itd.
Iako svaka peta osoba ima neku vrstu invaliditeta, ljudi su obično zbunjeni u susretu i u komunikaciji s njima. Nedovoljna upućenost u njihove potrebe i mogućnosti, nepoznavanje načina pružanja podrške i pomoći, te predrasude i strah od susreta s nepoznatim sputavaju ljude da slobodno komuniciraju i nude pomoć.
Kao prvo, moramo izbaciti termin invalid ili hendikepiran. Invalid zapravo znači nevaljan, a hendikep dolazi od engleskog izraza „hand in cap“. Nisu potrebni komentari, jel tak?
Umjesto invalid reći ćemo – osoba s invaliditetom.
Umjesto slijepac reći ćemo – osoba s oštećenjem vida.
To su tebi možda samo riječi, ali njihova pravilna uporaba pomaže integraciji osoba s posebnim potrebama u društvo i, ono što je najbitnije, rušenju predrasuda.
Što se tiče bontona u ophođenju s osobama s invaliditetom, izvadila sam neke stvari za koje mislim da su najbitnije, pa se nadam da ćemo nekaj od toga usvojiti, ne toliko zbog drugih, nego prvenstveno zbog sebe. Osoba koja ne zna komunicirati prvenstveno sebe osakaćuje.
Nemojte pretjerano hvaliti osobu s invaliditetom zbog uspješnog obavljanja normalnih zadataka.
Pomagala osobe s invaliditetom nemojte dirati ako za to niste zamoljeni, niti se ne naslanjajte na invalidska kolica jer su ona dio životnog prostora osobe koja ih koristi.
Nemojte se bojati krivih riječi, razgovarajte normalno.
Ako niste razumjeli što vam je rečeno, zamolite osobu da ponovi, nemojte glumiti da kužite.
Pri obraćanju osobi s oštećenjem vida, recite joj svoje ime i ponudite joj da se osloni na vašu ruku ako se radi o prelasku ceste, izlasku ili ulasku u tramvaj itd (isto tako računajte da će vašu pomoć odbiti, jer je ne trebaju).
Najbitnije od svega – nemojte žaliti osobu s posebnim potrebama, time ćete joj najviše pomoći. Ako ne vidi, možda super pjeva. Ako ne hoda, možda fantastično slika. Ako ima mentalnu retardaciju, možda radi super kreacije.
Ja npr. fakat ne znam baratat brojevima, ne ide mi ni zbrajanje a kamoli dijeljenje. Al idu mi strani jezici.
Samo se radi o tome da je netko malo drugačiji od većine, zbog toga NIJE niti manje vrijedan, niti nesposoban, niti nesretan.
Duh osobe je puno više od naslanjanja na štaku ili nekog kvocijenta inteligencije. Misli na to.
Post je objavljen 25.11.2004. u 13:35 sati.