I znam da sam pogriješila u nečemu. Dijelom sam nešto krivo zaključila o Nikolini. Jer, nisam znala tada da ju svi mrze. Stvarno nisam znala, i sada mi je žao. Vidjela sam danas u školi kako se svađaju i kako su svi protiv nje. I kada sam ih pitala zašto su takve prema njoj one su odgovorile da ju mrze i da ju ne vole i da će uijek biti takvi prema njoj. Jer znam da kad ti je najteže uz tebe su samo pravi prijatelji. I rekla sam im da je meni bilo tako i da nije bilo tako ugodno, da je bilo grozno a one su me napale kao kvoćke , pune bijesa, bezobraznoće, tako zle osobe još nisam vidjela i žalila sam ih, skoro sam se rasplakala kada sam vidjela kakve su. I mislim da bi Nikolina tebala riješiti sve sa svojim razredom i reći im šta uistinu misli, svima njima. Jer oni, oni... oni nemaju osjećaja, oni se osuđuju međusobno. Nikolina to nije zaslužila i uistinu nisam znala da je tako tretiraju. Žao mi je. Jako.Ali to nije riješenje, nesmije bježati od problema, mora to riješiti i ovo što piem ne znaći da mi je Nikolina dobra frendica jer nije i nevolim kada se ponaša onako kako se ponaša ali sam krivo neke stvari prosudila. I mogu reći da ja ne želim biti kao jedna od njih (iz b razreda). Želim biti bolja, želim se isticati, želim zračiti toplinom želim da me ljudi vole i poštuju zbog onoga što jesam , i da s ponosom mogu reći da sam dobra osoba i dobra prijateljica, jer mogu reći da stvarno imam prave prijatelje, neki ni neznaju šta mi znaće. Sve, znaće mi sve u mom životu . Hoću li biti tu za njih usred noći, hoću li spriječiti da kiša pada u njihov život, kada trebaju nekoga hoću li biti ona koju trebaju?
Hoću li dati sve od sebe da ih zaštitim kada im se suze približe očima, hoću li biti ona koja će biti uz njih. Obećajem, obećajem da hoću. Hoću li biti tu da ih činim snažnima i ona na koju će se osloniti kada ovaj cijeli svijet postane tmuran i kada budu sami. Biti ću tu za njih UVIJEK. Uzet ću njihov mrak kao noć i napraviti sve sunčano. Željela bi da mi je u životu sve lijepo, ali, nije tako i nikada neće biti. I zašto se trudititi da život bude bolji, kada znamo da neće? Zašto imati lažne nade da će doči nešto čarobno ili naš princ na bijelom konju? Moramo sve sami riješavati i kada smo povrijeđeni i kada moramo nešto napraviti što nam je teško. Odrasli smo. Tako brzo.Nemam više volju za maštom nakon svega ovoga, sada mi treba samo netko na koga se mogu osloniti. Sama sam , i pokušavam pobijediti ovaj hladni svijet. Mislila sam jako puno i mislila da sve moje bitke bile završene. Ali sam shvatila da sam tek počela tražiti svoj put. I ako me moja slabost tjera da patim , ali ako opraštam i budem onakva kakvu svi hoće više neću biti svoja. I svi smo rođeni da se ističemo ali to je baš naša slabost i mi moramo dokazati hoćemo li pobijediti svoje sumnje i ostati isti ili pustit da nas svijet pokvati i ostavi nas same. Ovo je dokaz da svi trebamo nekoga na koga ćemo se osloniti. Nekoga tko će nas bezuvjetno voljeti nasuprot našim manama i razumjeti nas. Ali, postoji li takva osoba? Neznam. Htjela bih.I neka svi oni koje uistinu poznajem znaju da ću se truditi ućiniti sve za njih i pomoći im . Napraviti suprotno od onoga što su meni neki radili. Pa barem, ako ja nisam sretna neka budu oni. Jer kada usrećujem druge osjećam se super.
Whatever our struggles, and werther we sink or swim, our world is no more permanent than a wave rising on the ocean.
Post je objavljen 24.11.2004. u 20:57 sati.