Prije ovoga rata ja nisam previše osjećao Sarajevo, pisao je Marko Vešović (57) početkom opsade. "Trebalo mi je da mi bosanska prestonica pokaže svoje rane i da smjesta postane moj rodni grad. Nesreća izjednačuje ljude - svi smo mi ustravljena živinčad, koja svaki dan očekuje da od njenog mesa Karadžićevo topništvo napravi nadrealističke kolaže. Postali smo braća po čekanju granata, po drhtanju pred eksplozijama, po utrobnom strahu za svoju djecu, čije plačeve ni Bog s nebesa ne bi mogao podijeliti na srpske, hrvatske i muslimanske."
Ovim je riječima kao kakvim kasnim poetičkim manifestom pjesnik zapečatio svoju sudbinu i sudbinu svojega pisanja. Pisac koji je prije rata bio tek čudak i marginalac, početkom agresije preselio se u epicentar Sarajeva, postajući jednim od njegovih ratnih simbola. Prezirući one što su ostali zatvoreni u svom visokom intelektualizmu i obraćali se žirafama, još više one što su se okrenulu protiv ljudi, Vešović je postigao nemoguće - ostavio je vrhunsku poeziju o ubijanju grada, poeziju koja je "nicala kad joj vrijeme nije", rečeno Vešoviću bliskim zavičajnim idiomom.
Velike pjesme nesretnika "Naše neprijatelje ne vezuje ništa osim želje da nas unište." Tim stihom Zbigniew Herbert, jedan od najznačajnijih pjesnika modernog vremena, opisao je opsadu Varšave u Drugome svjetskom ratu. Poetika opsadnog stanja karakteristična je naročito za poljsko poetsko iskustvo - narod koji je Bog kaznio činjenicom da se nalazi između Nijemaca i Rusa, dva stoljećima zavađena kurjaka, podario nam je blistave pjesnike-kroničare, što su to uništenje preselili u vječnost.
Knjigom Poljska konjica (naklada autora, Sarajevo - Planjax Tešanj, 2002.) bosanskohercegovački pjesnik Marko Vešović pridružuje se tim pjesnicima, kroničarima opsade. Već sam naslov podsjeća nas na tragično poljsko iskustvo - nije li sudbina Bosne usporediva sa sudbinom "zemlje tromih rijeka" - upravo po činjenici da se obje zemlje, i ravna i brdovita, nalaze između neprijatelja koji nemaju ništa zajedničko osim želje da te zemlje unište? U knjizi Crvena konjica Isak Babelj opisivao je kako su ruski revolucionari "tamanili poljsku šljahtu", dok je u romanu Limeni bubanj Günter Grass opisivao Hitlerova neopisiva zvjerstva nad narodom poljskim. Vešovićeva je, pak, poljska konjica metafora za ljude što su kopljima jurišali na Hitlerove tenkove, kako nekad davno u Varšavi, isto tako nedavno u Sarajevu.
Marko Vešović je pjesnik opsjednutoga grada, pa u širem značenju i naroda, koga su u neprijateljstvu združeni susjedi imali namjeru nasilno preseliti na onaj svijet.
Možda je tipična bizarna činjenica da najbolji književni opis sarajevske ratne epopeje nije uradio ni Sarajlija, ni Bošnjak, već čovjek čiji su zemljaci i sunarodnjaci više od tri godine držali grad u paklenome obruču. Marko Vešović, naime, rođen je u Crnoj Gori, u istoj zemlji gdje i Radovan Karadžić, krvnik i ubojica Sarajeva. U jednom ratnom zapisu pjesnik objašnjava da se do početka rata on i nije osjećao Sarajlijom, čak je pomalo bio i stranac u vlastitom gradu, ali kad su ga Karadžićevi Srbi opkolili i počeli "klati granatama", u njemu se javila apsolutna identifikacija s ubijanim polisom.
Poljska konjica je angažirana knjiga - pjesnički angažman ovdje se svodi na potrebu da se ismije i osudi stravično ljudsko umijeće ubijanja. Za ratnog zločinca, koji je sam sebe proglašavao pjesnikom, Vešovićev stih kaže da "krike svojih žrtava sluša kao ja kapanje rose", te opominje da "ćemo Psihijatora kad ovaj rat okonča objesiti o uže dok ne nastupi smrt". Poezija Poljska konjica, posvećena jednoj ubijenoj sarajevskoj djevojčici, prijateljici pjesnikove kćeri, ostat će kao blistavi spomenik jednoj jezivoj pomrčini rođenoj u glavama provincijalne balkanske inteligencije na koncu dvadesetog stoljeća.
Polemika nezaborava Marko Vešović je opsadu Sarajeva proveo u "polemici" sa srpskom književnošću, kojoj na neki način i sam pripada. To znači da je, kako bi to rekao A. B. Šimić, ostavio svoj dom, roditelje, braću i prijatelje, da bi u tami svijeta pronašao novog boga. Vešovićev Bog ne nalazi se u hramovima, crkvama i džamijama, odakle bije led, nego u kristovskoj patnji progonjenih. Bože, zašto si me ostavio, vapio je Isus na križu, a Vešović slične riječi otkriva u riječima jedne Sarajke: "Kad je srpski snajperist mojoj prijateljici ustrijelio dijete u naramku, prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože, rekla sam, prekrižen si za sva vremena." Jer, Bog je ubijen u obličju nevinog djeteta i pjesnik ne pristaje na to nasilje, načinjeno u njegovo ime. Nacionalistički bog je, prema pjesnikovim riječima, negacija svega božanskog u čovjeku, a priča o tome kako se ljudi mogu ubijati u ime boga nacije najdirektnije je poništenje teologije, jer "nije Bog ćuk pa da vazda na isto drvo slijeće".
Prvi dio knjige Poljska konjica "ustupljen" je, miloszevski rečeno, glasovima jadnih ljudi. Vešović svoj glas posuđuje građanima Sarajeva, stanovnicima tog planeta užasa, kroz njega govore stotine, tisuće obespravljenih i zatočenih. Pjesnički nonfiction čine monolozi majke kojoj je ubijen jedinac sin, vojnika na straži, Bošnjaka kojeg je zbog novih okolnosti ostavila djevojka Srpkinja, gladnog djeteta koje u komadiću pržene piletine otkriva Ujevića ("umrijet ću od ljepote"), stare djevojke kojoj su u nekoliko dana pobijene sve prijateljice, grobara sarajevskoga groblja ("koji rake kopa svojski, kao temelj kumovske kuće"), izbjeglice, hodže koji licemjerno veliča ljepote onoga svijeta, dok grabi blagodati ovoga. Ti monolozi logoraša napisani su najčešće svakodnevnim razgovornim jezikom, artikulirani bez uljepšavanja i naknadnih poetizacija, što cijeloj knjizi daje ton precizne i ubitačne dokumentarnosti.
Pa ipak, te kondenzirane "priče" u svojoj jezičnoj lapidarnosti dodiruju irealno i onostrano, jer ljudska je mašta ponekad tako blijeda u odnosu na paklenu fantaziju života. Ovdje smrt piše pjesme, stoga su one tako vjerodostojne. "Znali smo da će se ovo dogoditi, a mislili - neće valjda", kaže jedan Vešovićev pjesnički subjekt, i zaključuje: "To valjda, koje je toliko ljudsko, bilo je jače od svega što oči vide."
Već smo istakli da dobar dio knjige vodi "polemiku" sa protagonistima suvremene srpske književnosti, koji su početkom devedesetih stali na čelo paklene vojne što je htjela zauvijek "posrbiti", što znači uništiti Sarajevo. "Ovo nas gađaju književnici. Ovo nas gađaju srpski bardi", kaže ironično u jednoj pjesmi, potom minuciozno opisuje tu mizeriju koja se predstavljala duhovnom elitom jednog naroda. Nije teško u ovim stihovima prepoznati "portrete" autorovih kolega po peru i nekadašnjih prijatelja - braće Koljevića ("Mlađi je Koljević u rodnoj Banjaluci uredno srušio šesnaest komada džamija. Stariji Koljević o tome nije pisnuo ni crnu ni bijelu. Očito šuti u interesu istrage. Istrage poturica"), Rajka Petrova Noge ("Zakleo sam se devedeset i treće: kad jednom uhvatim onog Noga, onog ustašu s kokardom - Kosovo ću od njega načiniti ... danas mu ne želim ništa više od onoga što ga ionako čeka"), Miroslava Toholja ("Koju godinu pred ovaj rat Toholj me odvede u svoje selo i pokaza mi kao lokalnu znamenitost - Ćetka jednoga koji je šesnest kuka odležao, jer je u prošlom ratu ljubinjske muslimane smicao nožem specijalnim, sa dugačkim sječivom"), Slavka Leovca ("A kad me zovne na kafu da razmenimo naše pravoslavne dojmove o životu, bijah na kušnji da srednjim zglobom srednjega prsta kucnem ga po prsima uvjeren da će bronzano odjeknuti ovaj šupljikat s držanjem olimpijca").
Čas gnjevom samrtnika, čas sardoničnim smiješkom, pjesnik se osvrće na ove provincijske gigante s kojima je proveo mladost, na ove zlikovce s dobroćudnim izgledom patuljaka. Tako ponekad s ovih stranica zaori se strašna crnogorska kletva, primjerena jedino onima što su hladnokrvno slali u smrt tisuće nevinih: "Sjećam se danas jedino da me pitala: ovo Sarajlijama, jelde, paljanski šekspirolog sprema bijelu smrt da se nama osveti za bijelu smrt svog sina Đorđa u Alpima. Odgovorio sam joj kletvom po crnogorski: Dabogda Nikola umirao trinaest ljeta i jeseni i zima i proljeća i to svakoga dana, sata i minuta" (U januaru devedeset treće).
Sarajevski jablan Završno poglavlje ove pjesničke knjige čine pjesme koje bi se mogle opisati brechtovskim naslovom - čovjek pjeva poslije rata. Svi pošteni, čestiti, lijepi i pametni izgubili su u ovome ratu, jer "od one prijašnje Bosne nije ostalo ništa. Ko kad je skočilo i vražje i božje da je razvali zauvijek. Gledam im tri televizije, slušam tri radija, listam troje novine i vazda isti dojam: natpjevavaju se tri krletke, narodi što ovdje žive, tek što su izašli iz jednoga kaveza, prepali su se slobode, pa potrčali u drugi".
Zbog čega pjesnik sarajevske opsade nije mogao primiti ni Šestoaprilsku nagradu, najveće priznanje koje ovaj grad dodjeljuje svojim sugrađanima, objasnio je u jednome pismu: "Pokušaj da me proizvedu u šestoaprilca zapravo je pokušaj da beskućniku uprljaju njegovu pošteno zarađenu Nulu. Radi se o Crnogorcu koji živi u Sarajevu trideset osam i po godina i nije stekao stan, ni vikendicu, ni auto, i kad bi ga sjutra kucnuo drugi infarkt, dijete bi mu ostalo na ulici. Stoga je odbijam, a materijalni iznos pošaljite udruženju za pomaganje i školovanje siročadi."
Doista, lijepo je živjeti u gradu u kojem postoje ljudi koji žive kao oni ujevićevski visoki jablani, "uspravni i gordi povrh mračne rulje". Takav je pjesnik Marko Vešović, čovjek koji je uzvišenu patnju jednoga opsjednutog grada pretočio u najveću poeziju našega vremena. Marko Vešović, pjesnik
Ne pristajem na šutnju radi pomirenja
Razgovarao: Emir Imamović
DANI: Gospodine Vešoviću, književni kritičari i čitalačka publika Vašu novu knjigu smatraju jednim od najvrednijih djela u BiH u posljednjih desetak godina. Po nekima, radi se o knjizi izuzetne umjetničke, ali i dokumentarne vrijednosti. S obzirom na čudan put Poljske konjice, možete li reći kakav je Vaš odnos prema ovoj zbirci, u kojoj ste, da tako kažem, drugima prepustili da prave Vaše stihove, odnosno svoje stihove izravno posvetili tuđim životima i smrtima?
VEŠOVIĆ: Djelimično o tim pjesmama mogu govoriti kao autor, a djelimično me prevazilaze: u njima su se sreli narod i pojedinac. U tuđim glasovima ima itekako i mene, a u pjesmama koje su kazane očito mojim glasom ima itekako i Drugih. Iz tog ukrštaja nastalo je ono ponajvrednije u njima. Poljsku konjicu sam zamislio kao hor glasova. Čitajući iza rata jedan svoj ratni zapis od kojeg sam htio napraviti priču, otkrio sam da ga je grehota dirati. Pa sam ga sažeo i ispala je pjesma. Tad sam shvatio da bih mogao napisati takvu knjigu. Materijal, zapisan ili zapamćen, nisam razvijao u kratke priče, nego ga čistio, zgušnjavao, esencijalizirao, i tako je nastajala jedna po jedna pjesma i na kraju knjiga, prilično obimna, možda i 200 strana. Nisam znao šta da izbacim, zapravo bilo mi je žao bilo šta izbaciti, jer su ti tekstovi mozaik, a kako znati koji kamenčić u njemu treba da ostane a koji ne? Pa sam zamolio prijatelja Envera Kazaza da rukopis pročita i predloži šta da izbacim. Uz njegovu pomoć izostavio sam tridesetak pjesama, ali je Poljska konjica i dalje opsežna knjiga. Pjesme u Poljskoj konjici imaju različitu predistoriju. Nekad su bile dovoljne nekolike tuđe rečenice da na temelju njih nastane podugačka pjesma. Jednu takvu sam posvetio akademiku Vladimiru Premecu, koji mi u ratu veli, nije sad važno povodom čega: "Kolega, ja Vam ja ne znam dokle je to istina, a odakle je priča. Ali ne bih išao okolo da se raspitujem. O ovom ratu znam koliko mi se kaže." Te su riječi otvorile čitav horizont mog vlastitog iskustva. I ja sam se često ustezao da bilo šta i bilo koga pitam, jer nikad ne znaš na šta ćeš udariti. Ti običnim glasom nekog pitaš na ulici "kako su ti kod kuće?", a on odgovori: "E, da si ti živ i zdrav, moji su izginuli." A nekad bi pjesma nastala nakon minimalnih intervencija u materijalu. U svakom slučaju, knjiga nudi cio jedan hor različitih glasova: od žene koja je ostala bez sina, preko advokata ili akademika, do jednog komandanta iz Goražda, i tako dalje. Osim skale raznovrsnih glasova, množine uglova gledanja, knjiga posjeduje i još jedan raspon: od humora, groteske, ironije pa do grkih, potresnih i patetičnih stvari.
DANI: Dodatnu dimenziju knjizi daje i posveta poginuloj djevojčici, prijateljici Vaše kćeri, i ostaloj stradaloj djeci Sarajeva…
VEŠOVIĆ: O smrti Mirele Pločić napisao sam priču i stavio je u knjigu koju upravo pravim za Svjetlost. U ratu, objavljujući tu priču u Oslobođenju, rekao sam da su to bilješke od kojih će tek u miru nastati prava priča. Kad sam je ponovo pročitao, vidim da je grijeh bilo šta bitno u njoj mijenjati, jer je krajnje autentično, jedino sam dodao ono što je moja kćer Ivana zapisala kad je Mirela poginula. Poljska konjica je posvećena uspomeni na Ivaninu drugaricu koju je ubio PAM pred Ivaninim očima, ali i uspomeni na 1.500 djece koje je Karadžić pobio.
Pomenut ću i priličan broj ženskih glasova u Poljskoj konjici: čitajući je prije neki dan, javila mi se zamisao da napravim knjigu pjesama samo sa ženskim glasovima. Mene su, naime, dječije i ženske patnje, njihov govor, najteže potresali u ratu. Jasno je zašto dječiji, ali me začudilo što sam bio jako osjetljiv na žensko iskustvo, ženski govor. Valjda se iz ženskog ugla oštrije i jasnije vidio čitav taj užas. Ženski senzibilitet je nešto kao osjetljiva fotografska ploča na kojoj se bolje otisnulo naše ukupno iskustvo.
DANI: No, i Vaš otisak iskustva je jači nego u većine. U jednoj ratnoj šetnji s Affanom Ramićem ste pričali kako će doći vrijeme kad ćemo šaptati da su nas četnici gađali odozgo. To vrijeme je došlo, ali ga Vi, izgleda, ne prihvatate.
VEŠOVIĆ: Moja je pozicija luksuzna. Nisam potpisivao nikakve sporazume, niti raspravljao o odlukama Ustavnog suda BiH i mene niko neće prisiliti da ćutim radi "mira u kući. Je l' to treba da zaboravim genocid nad Bošnjacima da bih se izmirio sa Srbima? Ako moraju drugi, ja bar ne moram pristati na šutnju o zločinima od kojih mozak staje radi njakvog vajnoga pomirenja! Znam da su Bošnjaci prisiljeni na to, Boga mi, iz stotinu razloga. E, ja nisam. Karadžićevi i Miloševićevi Srbi su srušili moj svijet. Što im ne bih mogao oprostiti ni zaboraviti ni za hiljadu godina. Dokle me bude imalo, kad god se sjetim kakve scene iz rata, ja ću da je zapišem i objavim. Znam i da mnogi Sarajlije hoće taj zaborav. Što djelimično razumijem: ljudi su umorni od svega, sa tim iskustvom je teško, možda i nemogućno živjeti. Ali za mene, ovaj rat, pored djetinjstva, ključno je iskustvo mog života. I niko me neće nagnati da prestanem razmišljati o tom iskustvu i to zapisivati, ali je, ponavljam, moja pozicija luksuzna: nisam rođen tu, došao sam iz Crne Gore, i kao da mnogi prećutno kažu: ma, pusti njega, on nije Bosanac, lako je njemu ćerati se s četnicima! Uz to, osjećam zavjeru ćutanja. Koju smatram sramnom. Evo vam jedne užasne posljedice te zavjere: u nedavnoj raspravi na televiziji jedan sarajevski novinar je rekao da pola Romanijskog korpusa danas hoda po Sarajevu. Replicira mu srpski predstavnik: pola Petog korpusa hoda po Banjaluci. Bio sam zaprepašten. Zar je Peti uradio Banjaluci ono što je Romanijski uradio Sarajevu? Šutnja vodi u izjednačavanje žrtve i dželata, te ako bih pristao da ćutim, pljunuo bih na svoje najteže i najskuplje iskustvo.
DANI: Rukopis Poljske konjice je četiri godine stajao u fajlu Vašeg računara i Vi ste ga na kraju odnijeli u Bobare kod Tešnja, tamo štampali knjigu koja se baš i ne može smatrati grafički uzoritom, a na tu vrstu primjedbi ste odgovarali: "Ne pitaj me ništa"… Možete li reći nešto više o tome?
VEŠOVIĆ: Ja sam konzervativan: ne volim mnogo promjene. Sve svoje knjige sam objavio u Svjetlosti. To je moj izdavač. A oni jedva sastavljaju kraj s krajem i nemaju para za štampanje. I s bivšim Maslešom, gdje sam radio kao urednik, stvar je ista. Nisam znao šta da činim s knjigom. Mogao sam, doduše, ganjati donacije, ali mi se nije dalo. To što je knjiga četiri godine ležala u kompjuteru ponajprije govori o položaju kulture u Sarajevu. Pošto danas mogu platiti štampanje, odlučio sam da objavim knjigu i vidim kako to izgleda kad je ja prodajem - da vidim hoću li propasti.
DANI: Pa, prodaste li koliko?
VEŠOVIĆ: Otišlo je ponešto. Ali sad prvi put imam koliko voliš knjiga za poklanjanje. Ranije sam znao i po pola honorara od izdavača potrošiti na svoje knjige koje ću pokloniti. Prodao sam dosad oko 120 primjeraka. Ma, baš me briga, ne žurim da odmrznem kapital u nju uložen, prodavat ću je tri--četiri godine. Važno je da je knjiga izašla, tehnički je mogla biti mnogo bolja, ali šta je - tu je.
--------------------------------------------------------------------------------
Vodostaj očaja u duši
Marko Vešović: Poljska konjica; vlastito izdanje, Sarajevo, 2002.
Piše: Enver Kazaz
Kada se dogodi da u jednoj zbirci pjesama ne možete izdvojiti niti jednu, jer vam se do slovce čini da su sve najbolje, onda ne os taje ništa drugo nego da zaključite: ovo je jedna od najvažnijih i najvrednijih knjiga objavljenih u našem vremenu!
Upravo tu misao i taj osjećaj ima čitalac kada pročita Poljsku konjicu Marka Vešovića. Kažem misao i osjećaj, a izričem, ustvari, vrijednosni sud, što odmah obavezuje da se on i dokaže, da se ova poezija kontekstualizira i samjeri prema postojećem vrijednosnom kanonu, ako ga uopće ima, i da se u konačnici analitički razlože njene estetske vrijednosti.
Ma koliko izgledala presmjela, ipak se čini opravdanom tvrdnja da Poljska konjica prevazilazi sve postojeće poetske kontekste koje je kritički moguće izvesti u pjesništvu centralnog južnoslavenskog jezika (koji se danas različito standardizira). To obavezuje i na uspostavljanje novog, drugačijeg vrijednosnog kanona u odnosu na postojeći, koji je, ustvari, izveden iz ideologijske recepcije književnosti i tradicionalne književnoznanstvene paradigme uvjerene da literatura proizvodi osnove nacionalnog identiteta.
Ovo znači da Poljska konjica spada u red onih, eliotovski shvaćenih vrijednih djela, koja mijenjaju poredak vrijednosti u tradiciji, redefiniraju tradiciju, osvjetljavaju je iz novog ugla koji nosi pjesnikov individualni talenat, te na koncu oko sebe okupljaju, kao neku vrstu novog književnog konteksta i vrijednosnog sistema, neka od djela iz tekuće književne produkcije.
U čemu je sadržana ta netipičnost i inovativnost Vešovićeve knjige? U prvoj ravni odgovor je sasma jednostvan - u konstituciji lirskog subjekta. Vešović izvanredno realizira Brauningove postavke o tzv. dokumentarnom lirskom subjektu. Taj dokumentarni lirski subjekt, kao glas drugog u vlastitoj pjesmi, Vešović nadopunjuje vanrednom poetikom svjedočenja o užasu rata, pa se Brauningova neutralnost u konstituiranju ovakvog lirskog subjekta nadopunjuje angažiranim etičkim i humanističkim stavom. Time Vešović dokida ideologiju estetskog utopizma karakterističnu za južnoslavenske modernističke književne prakse, a poezija se sa modernistički projektiranog estetskog neba spušta u pakao povijesti, užas rata, stravu sarajevske opsade, gutajući pritom sve postojeće kontekste.
Jednostvano rečeno, Vešović je u ovoj knjizi pokazao kako pjesma može biti sugestivna estetska činjenica u koju je stao i etički, i politički, i ideološki, i povijesni, i moralni, i religijski, i čitav niz drugih konteksta.
Glas drugog i poetika svjedočenja, kao osnove na kojima se realizira ova poezija, rezultiraju pjesmom kao polikontekstualnom estetskom činjenicom. Pritom, Vešović toj polikontekstualnosti pridodaje poetsko višeglasje, jer se Poljska konjica organizira u formi dramskog zbira ispovijesti žrtava bosanske ratne klanice, postajući nekom vrstom emotivne, psihološke, intelektualne, etički i humanistički angažirane hronike opsade Sarajeva. Tu je sadržana i druga ravan odgovora na pitanje o inovativnosti i netipičnosti ove zbirke u postojećem književnom kanonu.
Treća ravan odgovora na ovo pitanje sadržana je u pretvaranju pjesnikovog Ja u medij kroz koji se ostvaruju ispovijesti drugih. To omogućuje Vešoviću da u zbirci maksimalno pređe granicu između poetskog i proznog, poetskog i dramskog diskursa, pa je Poljska konjica u najvećoj mogućoj mjeri prozaizirana i dramatizirana poezija, osoben roman i drama sarajevskog i bosanskog ratnog pakla.
Taj roman/drama/pjesnička zbirka zasniva se na glasu gole ljudske supstance, glasu ljudske elementarnosti koja prozrijeva da, kako kaže pjesnik: "istorija lavlja je čeljust/ čiju glad ne stišava/ ni jedna metafora". Uprkos tome, Poljska konjica prepuna je izvanrednih poetskih slika, poređenja, metafora, čitavih rojeva pjesničkih figura, koje na gotovo svršen način estetiziraju ratni užas.
Ovaj zbir ili dramatizirani poetski hor u kojem žrtve ispovijedaju svoju tragediju u svojoj palimpsestnoj osnovi aludira na Danteov Pakao (Dante je najcitiraniji pjesnik u ovoj zbirci, a njegovi stihovi često su mota za pjesme) u kojem veliki pjesnik bilježi ispovijesti patnika. U Poljskoj konjici danteovska projekcija pakla dignuta je na zemlju, sa metafizičke ravni spuštena u pakao povijesti, a pouzdanog Danteovog vodiča, velikog Vergilija, ovdje zamjenjuje etika, humanizam, identifikacija sa žrtvama, odnosno Vešovićeva moralna gromadnost, kako bi rekao Sidran.
Upravo na toj poziciji zasniva se pjesnikov glas, njegova ispovijest koja uokviruje ispovijesti svih drugih stradalnika, pri čemu osobeno prozaiziranje i dramatiziranje poetskog diskursa nastaje upravo na poetičkom kredu kojeg je lucidno izrazio veliki bosanski pjesnik Ilija Ladin stavom da u ratnoj poeziji prizori pjevaju, a ne pjesnik. U ovom pjevanju prizora Vešović je uz Stojića, Brku, Ladina, Dubravka Brigića, Mehmedinovića, Feridu Duraković i još neke bosanske pjesnike ostvario najupečatljiviji poetski rezultat.
Svojim etičkim i humanističkim angažmanom bliska tradiciji poljske angažirane poezije, ova knjiga donosi poeziju u kojoj se drama elementarne ljudske supstance proteže od povijesnog, ratnog užasa do metafizičke pustoši, gdje se, kako kaže pjesnik, raznizala stvarnost, a Bog se sklonio tamo đe se ne čuje vriska samohranica, samo što insan džaba dere grlo.
Historija prelomljena kroz individualna iskustva, najčešće iskustva majki čija su djeca svirepo ubijena, gdje pjesnik otkriva najstrašniju moguću - žensku, majčinsku stranu ratnog zla, donosi spoznaju da je u ratu "praznina pukla /Do konca svijeta, i unatraške, do njegova početka", pa zločin nije potrao samo sve ljudsko u svijetu, nego je zbrisao ukupnu memoriju svijeta, iz njeg protjerao i Boga, uništio metafiziku. A to znači da Vešović svako konkretno tragično iskustvo univerzalizira, a onim ženskim, majčinskim glasom u potpunosti razara političku i ideološku dimenziju povijesti, stvarajući kontrapunkt između ženskog, majčinskog kao rodilačkog, tvoračkog, graditeljskog principa svijeta i političko-ideološkog, zamaskiranog lažima, rušilačkog, zatornog principa i svijeta i čovjeka.
U tom insistiranju na ženskosti svijeta, Vešović najupečatljivije u našoj ratnoj književnosti otkriva ono što bi se moglo odrediti ženskom kulturom i linijom ženske, lirske kulturne tradicije, koja je nepomirljivo suprotstavljena epskoj, muškocentričnoj kulturi podložnoj ideološkoj i političkoj upotrebi. Na toj osnovi Poljska konjica je polemična zbirka koja ideologijom ženskosti razara epski mentalitet koji je rodno mjesto fašističkih ideologija u čije ime su i počinjeni strašni zločini u proteklom ratu. Poljska konjica je polemična i sa konceptom kulture koju su zastupali oni srpski pisci što su postali autorima i slugama fašističke ideologije. U toj polemičnosti kao kontrapunkt molskom, tragičnom tonu žrtve, pjesnik zasniva ironijski, sarkastični, groteskni ton. Ironija na taj način postaje nekom vrstom spasonosnog utočišta, moralnog i etičkog stava, bedemom ljudskosti koja se brani od ubilačkog i rušilačkog zla.
Bez obzira što se naslovnom metaforom pisanje o ratu poredi sa zaludnim, ali hrabrim činom odreda poljskih konjanika koji su svojim tijelima pokušali u samoubilačkom jurišu zaustaviti njemačke tenkove tokom II svjetskog rata i što je "pero obična motka/ kojom se mjeri vodostaj./ Vodostaj zla u svijetu. Vodostaj očaja/ u duši", Vešović poetski svjedoči, jer svaki oblik šutnje znači krajnje nemoralan stav, čak podršku zločincu.
Ironija kao utočište pred najezdom zla, kao zadnje odbrambeno sredstvo od užasa, ponajbolje je izvedena u vanserijskim pjesmama kakve su Dželat ima kijavicu i Đeneral Gvero. Međutim, ironijskoj optici nije izložen samo zločinac, nego i licemjerni bosanski vlastodršci, licemjerni hodžica koji hvali blagodati onog svijeta, kako bi motivisao borce na liniji odbrane, a u ovom hedonistički uživa: "A je li neko hodža (opet će Crni) iz tvoje familije/ u ovom ratu poginuo? Nije šućur Allahu."
Poljska konjica je ne samo zbirka angažirane poezije u kojoj je pjesnik odabrao stranu žrtve, u čije ime svjedoči, čiju tragiku univerzalizira, sa kojom saučestvuje, nego i političke poezija koja britkoj ironiji izlaže i bosansko poraće. Bosanski vlastodršci nigdje nisu tako dobro islikani kao u ovoj zbirci, a na koncu Bosna, tragično izdijeljna, postala "papirna salveta/ iz koje je sendvič pojeden/... mrtva koliko i Tutankamon/ a užurbana aktivnost današnjih političara/ isto ti je što užurbana aktivnost čeljadi/ u kući sa mrtvacem.
Post je objavljen 24.11.2004. u 19:45 sati.