ANTISLUHISTA VLADISLAV REJMONT KOMPONOVAO VELIČANSTVENU SIMFONIJU O POLJSKOM SELJAKU
Umetnik i naučnik gluvarenja po Varšavi
Da nije bio toliko netalentovan za muziku, Rejmont, najmlađi sin seoskog orguljaša iz siromašne parohije kraj Lođa, bavio bi se poslom od koga su pristojno živeli njegov otac i pet stričeva. Jer, crkveni orguljaš sve do Prvog svetskog rata imao je među nižim slojem seoskog stanovništva lagodan život skoro kao i župnik, a i slobodu od kmetskih obaveza, sa kojom je Poljska ušla u moderno doba
Ne može se ni zamisliti šta se sve može dogoditi čoveku kad nema muzičkog dara, pa ga potom još i pregazi voz, ali ne na samom kraju života, kao Anu Karenjinu, nego baš na vreme. Da nije bio totalni antisluhista, poljski romansijer Vladislav Rejmont, najmlađi sin seoskog orguljaša iz siromašne parohije Tušin u okolini Lođa, bavio bi se poslom od kojeg su, skromno ali lagodno, živeli otac i pet njegovih stričeva. Jer, posao crkvenog orguljaša u 19. veku i sve do pred Prvi svetski rat omogućavao je nižem sloju seoskog stanovništva lagodan život skoro kao i župniku, pa i bolji (župnik se, vezan katoličkim celibatom, nije ženio), a što je još važnije, slobodu od kmetskih obaveza, kojom je poljska provincija ušla u moderno doba.
Vladislavov otac imao je pre njega već jednog sina i sedam kćeri bez miraza. Pošto je prvenac naslednik uveliko bio poslat na velike škole, od potonjeg poljskog nobelovca i junaka ove naše priče očekivalo se i zahtevalo da nastavi porodičnu tradiciju. Nije pomagalo što je od početka bilo jasno da je Vladislav za muziku gluv kao top, te da se nikad nijedna nežna nota neće probiti kroz njegovo tvrdo uvo. Otac ga je tiranisao do te mere da ga čak ni u redovnu školu nije davao – sve je bilo podređeno muzici. I tek kad je deran stasao i čak i ocu, tvrdoglavom kao magare, postalo jasno da od tog brašna hleba biti neće, našeg junaka su odveli ujaku u Varšavu da uči krojački zanat. Rejmont će kasnije kratko zabeležiti da mu je jedino školsko svedočanstvo koje je ikad stekao bio kalfenski ispit u večernjoj zanatskoj školi; u svedodžbi piše da je zvanje kalfe dobio na osnovu dobro sašivenog fraka. Ali je zato, naglašavao je, ujakova radnja bila pri samom ulazu u Stari grad, dakle u staru trgovačku Varšavu, „pa se tu imalo štošta videti i naučiti“. Mi ćemo kasnije, to jest Momo Kapor, taj obrazovni sistem nazvati – gluvarenje.
I ovde, dakle, imamo posla sa književnim samoukom tipa svog savremenika, ali već uveliko priznatog i slavnog Maksima Gorkog, koji je stigao sa samog društvenog dna, pa tamo vazda i tražio i nalazio svoje teme i sižee. A falinke u obrazovanju i široj kulturi nadoknađivali su mu dar zapažanja i izvanredno pamćenje. Rejmont je onda, kao u kakvom lošem bildungs-romanu, pobegao i iz šnajderaja i priključio se prvoj putujućoj pozorišnoj trupi na koju je naišao, gde ga je i dalje pratila njegova „srećna“ zvezda, pod kojom je kanda i rođen. Brzo se ispostavilo da budući veliki romansijer nema ni za glumu smisla ni talenta, pa kad mu je dojadilo da iznosi tacne i podiže i kvari šatre od sela do sela, on ti lepo podvije rep i vrati se roditeljima. Otac ga nekako progura da nadzire pružne radnike, gde je samo nastavio ono „školovanje“ sa prozora varšavske krojačke radnje na ulazu u Stari grad. Tri puta je službu napuštao i tri puta se na roditeljske molbe vraćao, uvek na sve manju i manju platu, jer poslodavcima baš i nije ulivao preterano poverenje. I večito beži sa pruge i od pruge i živi sa seljacima. Nema on vremena za posao, jer mora da piše ljubavne pesme, a potom i sličice iz života svih tih seljaka, sa kojima i inače dangubi povazdan i radovima zasipa varšavske redakcije.
Ono što se potom desilo, desilo se valjda već hiljadu puta u lepoj i strašnoj istoriji književnosti: prva objavljena pripovetka i prvi honorar („kapital od tri i po rublje“) odvode ga zauvek u Varšavu, da osvaja svet. I tada je Rejmonta bog pogledao. Jedan časopis ga je poslao sa hodočasnicima do čudesne ikone Bogorodice u Čenstohovi, najvećem poljskom katoličkom svetilištu, poput francuskog Lurda ili hrvatskog Međugorja. NJegova virtuozna novinska reportaža sa tog hadžiluka, objavljena kasnije i u zasebnoj knjižici, postala je pravi bestseler u najkatoličkijem evropskom narodu.
To je Rejmontu omogućilo lagodan život, duga putovanja i ozbiljan književni rad, a nama je samo još jedna potvrda da je za stvaralaštvo ponekad dovoljan i sam božji dar, ili tek želja, odricanje i ljubav. Nije se tu, u razmišljanju o najvažnijem, teško dosetiti baš i najupadljivijih primera, ako pogledamo sa početka ili sa samog vrha evropske i svetske književnosti: ni Šekspir, a ni sam Homer, nisu baš preterano dozvoljavali da ih obavezno školovanje omete u (samo)obrazovanju.
Vladislav Rejmont proslavio se romanom „Glumica“, a sasvim je jasno odakle mu siže za to njegovo prvo pravo i obimno književno delo: junakinja je kći šefa železničke stanice koja beži u svet sa putujućim pozorištem. Ovaj roman, a pogotovo njegov dvostruko obimniji nastavak „Previranja“, učvrstili su slavu poljskog romansijera, kojem je nedostajala samo još ona železnička nesreća s početka priče pa da se za ceo život obezbedi. A kad mu se to 1900. godine zaista dogodilo, odšteta je bila dovoljna za ceo život. Toliko je velika bila baš zato što su ga povrede dovele do životne ivice.
Potreba da sebi priušti najčuvenija lečilišta bila je potom najbolje pokriće da budući poljski nobelovac veći deo svojih poslednjih godina provede na adresama o kojima je celog života sanjao, pogotovo što mu je slabo srce stvaralo najozbiljnije tegobe. U to vreme grandiozni četvorotomni roman „Seljaci“, koji će mu doneti svetsku slavu i Nobelovu nagradu, već je bio u skicama, i podeljen, po uzoru na Emila Zolu i njegov roman „Zemlja“, na četiri knjige koje se zovu po godišnjim dobima, da bi se još više istaklo koliko je seljački život zavisan od života zemlje, od „svete zemlje“, „majčice zemlje“, „zemlje hraniteljke“...
To je surova i sirova knjiga, kakav je i život seljaka na severu Evrope, među blatnim poljima krompira i raži, tamo gde se u njive retko ulazi u plitkoj obući, a najčešće u gumenim čizmama. Roman pun seljačke muke i primitivne strasti, strasti koja ponekad nalikuje i prosto zamiriše i na vranjansku „Nečistu krv“ Bore Stankovića, ali strasti veće i grublje, sirovije i nemilosrdnije. To je milje Zolinih piljara u „Trbuhu Pariza“, pravi poljski manifest naturalizma, u kojem se ljubav preračunava u hektare i lance, bogatim mirazom nadoknađuje svaka nevestina falinka, a glavni junak, stariji seljak udovac se ponovo ženi, između ostalog i zato da ne bi propala bogata garderoba preostala iza pokojne mu supruge, domaćice i majke njegove familije, životne saputnice sa kojom je maltene ceo vek proveo. Sva sreća da to drugde, naročito ovde, južnije, ne biva, nikad.
Đorđe Randelj
ANRI BERGSON, NAJBOLJI STILISTA MEĐU FILOZOFIMA, NAJVEĆI FILOZOF MEĐU PISCIMA
Mislioci su ljudi posebnoga kova
Francuski elitni kulturni krugovi su za jezičku i književnu virtuoznost koju je u svoj prvorazredno antiintelektualistički stil ugradio Anri Bergson smislili posebnu kovanicu, ravnu odlikovanju koje nije lako steći - bergsonska leporekost
Ako izuzmemo najznačajnijeg francuskog filozofa 20. veka Žan-Pola Sartra, koji je Nobelovu nagradu, ipak, pretežno dobio za svoj književni opus, a on jeste impozantan, kako romaneskni tako, još više, dramski, i koji je ovo priznanje jedini odbio - samo su dva “čista” filozofa mogla da se podiče ovom najvažnijom književnom nagradom na svetu. Pripala je 1908. nemačkom filozofu Rudolfu Ojkenu, Fihteovom sledbeniku i nastavljaču njegovog etičkog idealizma, i 1927. velikom francuskom misliocu i istančanom stilisti Anriju Bergsonu (1859-1941). To su i najveći presedani u dugoj i slavnoj istoriji nagrade iz fonda bogatog švedskog pronalazača dinamita Alfreda Nobela - uz istoričara antike Teodora Momzena i političara i državnika Vinstona Čerčila, čije su naučne i političke spise (jednu istoriju i jedne ratne memoare) čuvari i ocenjivači iz slavne Nobelove fondacije posredno svrstali i priznali za “lepu književnost”.
Laureati se lepšem priznanju nisu ni mogli nadati, pa tako ni Anri Bergson, a njegova jezička i književna virtuoznost i prvorazredni antiintelektualistički stil dobili su u francuskim kulturnim i stvaralačkim krugovima posebno ime – la belle parole bergsonienne. Nešto što bi se moglo prevesti kao – bergsonska leporekost, koju sačinjavaju “veština njegovog briljantnog pera i pažljivo, rafinirano odabiranje reči”, kako je u “Leksikonu filozofa” formulisao Danko Grlić u raskošnoj i nadahnutoj odrednici o Bergsonu.
Ne dobija se Nobelova nagrada za književnost samo zbog leporekosti, niti je istančani spisateljski stil dovoljan da se bude jedan od najvažnijih savremenih filozofa. Bergson se sa svojim najvažnijim delima pojavio tačno 1900, kad je, na raskrsnici vekova, u njegovom gradu Parizu, prestonici ne samo Francuske nego i Evrope, pa i cele zapadne civilizacije i hemisfere, održana Svetska izložba, na kojoj su se posetioci zauvek oprostili od evropocentrizma, te kratkovide, ali i dugoveke navike. Da fasciniraju učesnike iz egzotičnih daljina, Francuzi su specijalno za ovaj spektakl podigli i Ajfelov toranj, na koji potpisnik ovih redova nije smeo da se popne ni sto godina kasnije, pa onda pomislite samo kakva je i kolika ta skalamerija. “To nema ni u Čurugu”, rekao bi i potpisao Dragomir Popnovakov, najveći živi pripovedač Vojvodine, što je samo najnoviji geografski pojam i administrativni naziv za Bačku i njenu okolinu. Desilo se, međutim, nešto sasvim suprotno: gosti su fascinirali domaćina. Šarolikost paviljona prekomorskih kolonija i egzotičnih zemalja donela je sumnju Evropljana da je naša zapadna civilizacija večna i pojačala svest o realnoj mogućnosti da ona skonča. Razmišljanja o tome Osvalda Špenglera i Arnolda Tojnbija, pa do naših savremenika Levi-Štrosa i Fukoa, samo su plod saznanja o mnogostrukosti civilizacija i njihovih degenerativnih i regenerativnih ciklusa.
Sve to je uzdrmalo optimistički polet Evropljana u idilično doba na razmeđi vekova, koji se u naučnoj i stvaralačkoj ravni ogledao u čvrstoj veri u sigurnost i napredak, pa onda i večnost njihovih civilizacija i kultura. Pogled i životni stil oličen u tzv. scijentističkom pozitivizmu, to jest veri u presudni uticaj nauke i naučnih otkrića, kojima se služilo i klanjalo kao nekad bogu i svemu božanstvenom i božanskom. Zato razdraganim, maženim i paženim Francuzima nije bilo lako da na College de France prihvate jednog provincijskog profesora koji im tura prst u oko svojim antiintelektualizmom i prosto ih nagoni da krenu putevima intuicije, tj. pojedinačne svesti, u svojim stalnim menama neuhvatljive. Zašto je Bergsonov uticaj na francusko mišljenje bio početkom prošlog veka presudan, sem što je kod mnogih bio površno i pomodarski prihvatan? Zato što je Anri Bergson predvodio pobunu modernog čoveka od akcije protiv autoriteta Grčke, naročito Platona, povezujući svoju misao sa imperijalizmom i automobilskom industrijom. Svet je na početku veka nauke tražio baš takvu filozofiju i zato uspeh koji je ona postigla nije iznenadio nikog.
Britanski filozof i matematičar Bertrand Rasel je filozofske struje podelio i klasifikovao prema želji koja je imala preovlađujući uticaj da nekog filozofa navede na filozofiranje. Razlikovao je filozofije osećanja, inspirisane ljubavlju prema sreći; teorijske filozofije, inspirisane ljubavlju prema znanju; i praktičke filozofije, inspirisane ljubavlju prema delovanju. Među filozofije osećanja Rasel je svrstao sve one koje su pre svega optimističke ili pesimističke, sve one koje pružaju šeme spasenja ili pokušavaju da dokažu da je spasenje nemoguće. U ovu klasu spada većina religioznih filozofija. Među teorijske stavio je, razume se, većinu velikih sistema, jer, iako je želja za znanjem retka, ona je bila izvor većine onog što je najbolje u filozofiji. A praktičke filozofije su one koje smatraju delanje za najviše dobro, smatrajući da je sreća posledica, a znanje samo instrument uspešne delatnosti. “Filozofije ovog tipa bile bi uobičajene među zapadnim Evropljanima kada bi filozofi bili prosečni ljudi”, poentira Rasel, “ali kako stvari stoje, one su donedavno bile retke; zapravo, njihovi glavni predstavnici su pragmatičari i Anri Bergson”.
Đorđe Randelj
MARGINALIJE IZ BIOGRAFIJE
Katolik sa Davidovom zvezdom
* Dobivši u 17. godini nagradu za originalno rešenje matematičkog problema, Bergson postaje zagovornik teze da je intuicija dublja od intelekta, te da nema ničeg u filozofiji što ne može biti objašnjeno svakodnevnim jezikom
* Punih 16 godina predavao je filozofiju po provincijskim srednjim školama, sve dok doktorsku disertaciju na latinskom jeziku nije odbranio na Sorboni
* Od 1900, kad je postao profesor Francuskog koledža, njegova predavanja bila su toliko popularna da su privlačila pažnju ne samo studenata i drugih profesora, nego čak i turista
* Već više od sto godina studenti najprestižnijeg francuskog koledža svoju školu kolokvijalno zovu - Bergsonova kuća
* Među 40 ’besmrtnika’ Francuske akademije uvršten je 1914. i u međuratnom periodu bio kultna, često arbitražna ličnost kulturne javnosti u svojoj otadžbini
* Rođen u braku francuskog Jevreja i Irkinje, Anri Bergson je u starosti smatrao katolicizam konačnom fazom judaizma, ali se pred samu smrt 1941, u jeku Drugog svetskog rata, prvi put prijavljuje kao Jevrej, ogorčen ponudom Petenove vlade da bude izuzet od antisemitskih zakona. Iako teško bolestan, stao je u red da bude registrovan i dobije Davidovu zvezdu
M. Lazović
ZAŠTO BAŠ... Anri Bergson
Čovek je „ubio” svoje instinkte
“U jedinstveno pronicljivom pobijanju determinizma, Bergson dokazuje da univerzalni intelekt, kojeg naziva Pjer, ne može da predvidi život druge osobe, Pola, osim koliko može da prati Polova iskustva, osećanja i dobrovoljne radnje u svim svojim manifestacijama, dok ne postane njemu identičan, kao dva jednaka, podudarna trougla.
Imaginacija i intuicija su ponekad u stanju da polete tamo gde inteligencija zaostaje. Nije uvek moguće odlučiti da li je imaginacija zavedena, ili se intuicija priznaje i dozvoljava da bude ubeđena.
U objašnjenju svoje doktrine, u ’Kreativnoj evoluciji’, Bergson je stvorio veličanstvenu poemu, kosmogoniju širokog obima i neumorne snage, a nije žrtvovao strogo naučnu terminologiju. Ova poema predstavlja i neku vrstu drame. Svet je stvoren od dve sukobljene tendencije. Jedna predstavlja materiju koja, u sopstvenoj svesti, stremi naniže; druga je život sa urođenim osećajem za slobodu i sa večnom kreativnom snagom, koja stremi nagore, ka svetlosti znanja i neograničenim horizontima. Ova dva elementa su pomešana, oni su zatvorenici jedan drugog, a proizvod saveza se grana na različite nivoe.
Prva radikalna razlika je između biljnog i životinjskog sveta, između nepokretnih i pokretnih organskih aktivnosti. Uz pomoć sunca, biljni svet skladišti energiju koju crpi iz inertne materije; životinjski je oslobođen ovog fundamentalnog zadatka, jer može da crpi energiju već uskladištenu u biljkama, iz koje oslobađa eksplozivnu silu srazmernu svojim potrebama. U višem delu ovog lanca životinjski svet opstaje na račun drugog životinjskog sveta, jer je u stanju da, zahvaljujući ovoj koncentraciji energije, podvuče svoj razvoj. Stoga evolucioni put postaje sve raznovrsniji i to nije izbor naslepo: instinkt je rođen istovremeno sa organizmom koji ga koristi. Intelekt, takođe, postoji u fazi embriona, ali je ipak um inferioran naspram instinkta.
Na vrhu ovog lanca, u čoveku, inteligencija postaje predominantna i instinkt se gasi, ali ne nestaje potpuno.”
(Deo inaugurativnog obrazloženja Švedske akademije)
Post je objavljen 24.11.2004. u 10:43 sati.