Već sam godinama nezaposlena – barem mi se tako čini. Uopće ne znam što bih. Počela sam …khm…aktivno tražiti posao. Zasada imam jednu odbijenicu i pet neuzvraćenih poziva…pretty impressive for just two months or???
Palo mi je na pamet da je traženje posla nešto slično traženju ‘onog pravog’ – dugotrajno, frustrirajuće i često – vrlo neuspješno.
Moja poznanica Klara radi u jednoj privatnoj konzulting firmi. Krenula je s radom već na faksu (u vrijeme kad sam je smatrala da je baš broj 9 bio Mr. Right). Danas ima super plaću, još nije završila faks (“Još samo ta četiri ispita” uvjerava me već godinu dana) ali uživa. Stalno putuje – Budimpešta, Prag, Milano…poput nekog fotomodela. Na jednom takvom putovanju zbližila se s dokonim Pierre-om. Pierre je, pogađate, francuski dečko i, opet pogađate – šef njenog odjela. “Ima crne oči, jučer me je pogledao onako duboko…sva sam se sledila” piše mi preko icq-a. mjeseci su prolazili, ona i Pierre su se ‘zbližavali’ i onda je odjeknula vijest – “On je onaj pravi. (pogađate) zaprosio me”. I nitko sretniji od mene ali, morlala sam pitati : Jesi li baš sigurna, ali ono BAŠ SIGURNA”? Sljedeća scena: Pierre ne dolazi na finalnu probu vjenčanja. Mladoženjini roditelji su zabrinuti, kum se pravi blesav a Klara je u suzama. “Otišao je s njom” poslije mi govori. “Tko je ona?” čudim se. Nemam pojma da je u životu savršenog crnookog-široka-ramena-i-20-centimetara-alata Pierre-a postojala ‘Ona’. ‘Ona’ je njegova najbolja prijateljica još od djetinjstva i među njima je uvijek bila neka kemija…jednom su čak i probali nešto ali tada je on upoznao Klaru i tu je stvar prestala – ili smo barem tako mislili. “On je uvijek bio tu za mene. Bio je predivan, nježan. Imao je razumijevanja za moje ispade. Čak bi mi kupovao uloške. Jednom mi je rekao da sam nešto najljepše što mu se ikad dogodilo (prilično otrcano, don’t you think?). Vjerovala sam mu (i to isto), dala sam mu sve ( i sad dolazi onaj dio gdje se spominju najbolje godine života, prokockana karijera, njegovi ispadi ljubomore i uopće – onaj dio gdje tugu zamjenjuje bijes)…Trebala sam otići s Igorom kad sam još imala priliku.”
Igor whatta???!!!??? “Koji f… Igor?” blenem u nju ko tele u šarena vrata. Igor je njen dugogodišnji ‘fuck-buddy’ (prije Pierre-a ofcourse). Solidan u krevetu, zgodan, dobri trbušni mišići, lijepa usta…”Pa šta je falilo Igoru” pucam.
“Igor nije bio Pierre. Nije bio Mr Right.” Eto ti ga sad mislim si ali ne govorim ništa. Na kraju krajeva, tko garantira da bi i ja učinila drugačije…zamijenila solidnog ‘guy from the hood’ nekom dvadesetcentimetarskom ‘alatkom’ ili bih se možda odlučila za postojanu sigurnost i izražene ‘abs’ umjesto otrcanog i potrošenog (zaboravila sam spomenuti i tu instancu) ljubavnika…Who knows. Nekako mi se čini da je tako i s poslovima. Kada zamišljam svoj ‘pravi posao’ to je uvijek nešto glamurozno, ali opet ne pretjerano, kreativno ali opet prilično steady, uzbudljivo ali opet sigurno, timski ali s mogućnošću samostalnog...uglavnom možda je moje idealno zanimanje i krotitelj lavova a ja to ne znam. Jedno znam - kada nađem pravi posao, promotrit ću i druge opcije, možda i mene ‘okine’ the right one (posao, mislim – Njega već imam;-)).
Post je objavljen 23.11.2004. u 23:07 sati.