Evo ovako.
Dakle rekla sam da ću zatvoriti blog. I stvarno sam to mislila napraviti. A li jednostavno ne mogu. Skoro pola godine tipkanja nije lako baciti. I zato ću obrisati svoj zadnji post.
Nema neki posebni razlog zašto sam to poželjela učiniti, jednostavno sam se osjetila suvišnom.
Inače, ovih dana se stalno osjećam suvišnom u ovom svemiru. Lakše bi mi bilo da nestanem. Da prestanem postojati. Da odem.
Tko bi primjetio?
Nemam pojma.
Osjećam se tako osamljeno. Ne sama, nego baš osamljena. Nekako suviše tužna i izgubljena. Ne znam zašto mi se sve ovo događa. Imam osjećaj da ću se rastopiti od tuge. Svega se bojim. Odjednom se bojim i svega onoga čemu bih se prije veselila. Novi počeci izazivaju mučninu.
Ne znam što mi je.
Sazrijevanje? Ako se ovako osjećaju zreli ljudi, ne hvala.
Već sam i zaboravila plakati. Nekada je to pomagalo. Sada više ni to ne mogu. Jednostavno bih se htjela isplakati i da sva ova muka nestane.
Trebam psihijatra. Ali ozbiljno. Htjela bih pričati s nekim tko bi mi znao objasniti moje osjećaje, htjela bih da netko prekopa ladice mojeg uma i da mi objasni zašto sam ovakva.
Htjela bih upoznati sebe. Jer ja često nisam ja. Imam osjećaj da imam tisuću lica. I dok se od srca smijem dok sam s ljudima, kad ostanem sama postajem beskrajno tužna.
Što mi se to događa? I kamo sve to vodi?
Post je objavljen 23.11.2004. u 22:02 sati.