Čudna je ovo igra, taj go. Kada sam ga počinjao igrati, činio sam to nekako nevoljko. Nakon igranja šaha prijatelj mi je predlagao da igramo još nešto, da ne tupimo po istom. Prihvaćao sam tako go kao nešto kako bi prijatelj igrao šah. Naravno, on je bio bolji od mene u gou, mada smo obojica bili tek početnici.
Kako smo bili među rijetkima u Zagrebu u to vrijeme 1963. stupili smo u vezu sa još nekim rijetkima, koje je povezivao tadašnji 'Plavi vjesnik'. Pod okriljem i inicijativom tadašnjeg tjednika za mlade organiziran je i prvi 'Turnir gradova' u Zagrebu, uz sudjelovanje po tri natjecatelja iz Rijeke, Sarajeva, te dvije vrste Zagreba. Tada sam donio odluku da go prihvatim kao svoju igru. Sve se to uglavnom zbivalo oko jedne od partija s mojim prijateljem. Ispalo je da nas dvojica igramo odlučujuću partiju za ekipnu pobjedu na turniru između dviju vrste Zagreba. Već smo htijeli obojica privesti partiju kraju, smatrajući da je sve rečeno i da možemo pristupiti brojanju. Kao sudac bio je tu jedan od uvaženih majstora iz Ljubljane. Reče on: 'Nije kraj, ovo se još mora igrati, jer partija nije gotova'. Uronio sam glavu među ruke i pustio se razmišljanju. I našao sam zanimljivu kombinaciju, koja je bila dobitna. Dobio sam partiju, ekipa mi je osvojila turnir, a ja sam priznao go.
Prošle su godine druženja s crnim i bijelim kamenčićima, koji su u meni ocrtavali odnose suprotnosti. Tu su i pravila igre, vrlo jednostavna. Naučiti ih možete za 5 do 10 minuta i početi igrati. Da bi 'progledali' potrebno je puno više, a i kada progledate, to je tek dijelić. Tada dolaze sve svijesniji koraci. Vidimo, procjenjujemo, odlučujemo, mijenjamo. I tako uz dvoje uronjenih u misli, nad pločom crnih i bijelih kamenčića, isprva je slika statična. Ništa kao da se ne mijenja, no za onoga koji gleda i ono što se kao ne vidi, tu su prave bure i oluje. To kao da nije igra kamenčića na ploči. Oni su tu da nas povedu u svijet u kojem jesmo toliko da i ne vidimo gdje smo. Uobičajeno bi sve to sjeckali i nazivali emocijama, mislima, stanjima ...... Pa zar i u svemu ostalome to ne činimo. Da, u tome naoko neizmjenjenom stanju, puno je energije i promjena, ali one su u nama najvećim dijelom. Ta, zar za nas svijet nije ono što možemo obuhvatiti svojim čulima. Na naša čula uobičajeno djeluju promjene oko nas, no zar nije promjena i kada se mi mijenjamo. Tako u gou mijenjamo ono u sebi. Mi i naš protivnik, a rezultati nastaju malim promjenama u vidljivom svijetu stavljanjem samo po jednog kamenčića u poveću grupu kamenčića na ploču.
Igranjem goa kao da razvijamo gledanje u sebi i na sebe, a time mijenjemo i gledanje na sve oko nas.
Viđao sam uvažene tekstove što govore: 'Go je igra koja mijenja čovjeka'. Da bi napredovali u kvaliteti igre potrebno je vidjeti gdje smo i što griješimo. Moramo priznati da imamo slabosti i suočiti se sa sobom, kako bi to mogli mijenjati. Mijenjajmo sebe, jer će nas inače drugi mijenjati. Zar to ne znači slobodu?
Post je objavljen 25.05.2004. u 08:45 sati.