Dve velike žene
"CRNA limuzina juri prašnjavim drumovima prema Sajgonu. Sediš pozadi s tim strancem. On je bar dvostruko stariji od tebe ... i Kinez. To je već opasna stvar. Ali, dođavola... mlada si, počinješ da skrećeš s puta. Imaš grudi, noge i ruke... i želiš da ih iskoristiš. Nemaš oca, tvoj brat je sadist, majka ti je izlapela učiteljica u nekoj školi usred močvare. Razmenjujete banalnosti. On se ispoveda - nema posao, nema budućnost... Otac mu je opijumski zavisnik, vezan za krevet već deset godina - otkako mu je umrla žena. Da li te je briga? Ne. Ti sanjaš da napišeš roman u kojem ćeš se osvetiti bratu, svom brutalnom bratu psihopati. Posmatraš kako promiče pejzaž... sela, pirinčana polja, šumarci, horizonti. NJegova ruka bojažljivo kreće u susret tvojoj... prvo se dodiruju prsti, zatim šake... konačno, kao u punom seksualnom zagrljaju, njegovi prsti prepliću se sa tvojima..."
Esejisti i kritičari su se utrkivali u “čitanju konteksta” filma nastalog prema “LJubavniku”, 1992. Režiser, Žan-Žak Ano snimio je taj film prema scenariju Žerara Braka, a po motivima najpoznatijeg romana Margerit Diras, osam godina ranije ovenčanog "Gonkurom". Narator priče u tom filmu bila je Žana Moro, nekadašnja prijateljica Margerit Diras, glumica koja je za sobom već imala “Moderato kantabile”(1960) u režiji Pitera Bruka, “Gospođicu” (scenario Dirasove, o Žanu Ženeu), “Mornara sa Gibraltara” (Toni Ričardson, 1967) i “Natali Granže” (1972), koju je režirala sama književnica.
Dirasova, u vreme snimanja “LJubavnika” već duboko uronjena u raskoš koju joj je donelo kasno priznanje, odbrojavala je poslednje damare života pored svog, 38 godina mlađeg ljubavnika Jana Andree Štajnera...
Veza sa Žanom Moro se više nije obnavljala. Ali, tri godine pre smrti Margerit Diras, Jan Andrea objavljuje knjigu “M. D.” (1983). Zatim, 1999. godine, izlazi iz štampe i “Ta vrsta ljubavi”, romansirane poslednje godine njenog kreativnog života, osenčene teškim alkoholizmom, hospitalizacijama, paranojom, demencijom, grandomanijom, uzaludnošću, a istovremeno pune gotovo dečje radosti svakodnevice. Bio je to period u kojem je Dirasova napisala neka od svojih najelokventnijih dela i Jan Andrea je prosto imao testamentarnu potrebu da to opiše.
Knjiga “Ta vrsta ljubavi” postala je tržišni hit, čitali su je i oni koji nikada nisu u ruke uzeli ikakav tekst Margerit Diras, ali i njeni mnogobrojni zagubljeni ili verni poznanici i prijatelji.
Pročitala je, naravno i Žana Moro i, kako je jednom rekla, odmah "nanjušila" dobro filmsko štivo. Ponudila ga je režiseru Žozeu Dajanu... i tako je budući film ponovo spojio dve snažne žene. NJoj, arhetipu francuske glumice, pripao je lik Margerit Diras, Jana Andreu tumačio je Ejmerik Demarinji.
Filmu je, nažalost, nedostajao kontekst. Vredne su bile jedino scene u kojima se pojavljuje Moro, konstatovala je kritika. Godinama punim halucinacijama, ali i najvrednijim tvorevinama Margerit Diras, film se površno bavio. Ali, doneo je nešto što se u svakodnevnom životu, čak i u takozvanom savremenom svetu, malo ili tiho govori: magiju ljubavne scene koja mami uzdahe u gledalištu. Žana Moro je, kao i Dirasova, dokazala koliko inteligentna žena može biti i seksi, pisale su novine, upoređujući ovu ulogu sa onom koju je više od četiri decenije ranije, odigrala u “LJubavnicima” Luja Mala!
Sama Žana je, pak, bila obasuta pitanjima. "Ne mislim da je zanimljivo igrati neku poznatu ličnost. Ali, ovo je izuzetan slučaj, izuzetna žena, izuzetan sukob. Ovde imamo priču o jednoj ženi, jednom muškarcu i jednoj pisaćoj mašini! O ženi, koja ponovo uspostavlja vezu sa sopstvenom kreativnošću. Odakle to dolazi?"
Tvrdila je da joj se izbrisalo sećanje na Margerit Diras: "Ne pamtim je uopšte, ni njeno lice, čak ni njen glas. Čitala sam i iznova čitala njene knjige. Uvek je iskrsavala njena egocentričnost, koja me svu iznenada preplavi... Rekla sam sebi: Tako je teško pisati, tako je teška staza koju je odabrala. Kako se živi s tim? Kada više nemaš izbora? Kada znaš da ćeš umreti ako ne pišeš..."
A o sličnosti sa spisateljicom? "Uvek sam volela mlađe muškarce. LJudi mojih godina, osim nekolicine, osećaju se na - domaćinstvo! Uspeli su i stvorili mnogo novca, ili izgubili mnogo, a na tome se zasniva i njihov odnos prema ženi. Oni već imaju sve gotove ideje, postupaju sa stanovišta moći. Ili su hipohondrični i razmišljaju samo o svojoj smrti. A ako je žena iole inteligentna, beže od nje kao da je kužna. Ništa od njih ne možete naučiti, ničemu ih ne možete naučiti..."
Ili, kao što piše Dirasova, "nije moguće voleti nekog kome se uopšte ne sviđate, kome ste dosadni, potpuno, ne verujem u to".
Junoša
JAN Andrea Štajner sreo je Margerit kao student filozofije, na nekom njenom času, 1975. Uporno joj je pisao, i po nekoliko puta dnevno. Ona ga je u početku terala od sebe, a onda, 1980. godine, zadržala ga u svom apartmanu na moru... doživotno!
Odsjaj
REŽISERKA Dominik Ovrej snimila je, pomoću sećanja savremenika, dokumentarnog materijala i sopstvenih opservacija, film “Margerit, sopstveni odsjaj”. Uvršćeni su i fragmenti iz filma “Natali Granže”, koji je sniman u kući spisateljke.
Post je objavljen 23.11.2004. u 16:23 sati.