Da nastavimo priču. Oni koji su pročitali prvi dio, ajmo onda dalje, a koji nisu, malo nek skrolaju ;-) Dakle, zaključili smo prekjučer da je integracija (u većini slučajeva) dobra stvar ali da se ne provodi kak spada zato kaj nitko ne MARI. Nedostaje novca, stručnog kadra (koji sjedi na burzi ili, nevjerojatno sposoban, radi totalno drugačiji posao), angažmana roditelja i učitelja, te senzibilizacije okoline.
No, zato ćemo mi odsad biti otvoreni prema djeci, i općenito, osobama s posebnim potrebama, pa ćemo se i u okviru svojih mogućnosti založiti za to da naše društvo bude otvorenije prema njima. Definirajmo sada posebne potrebe zasebno.
Dijete graničnih intelektualnih sposobnosti je dijete koje na testovima inteligencije postiže rezultat u rasponu IQ=70-79. Od 80-89 je ispodprosječna inteligencija, a od 90-110 prosječna (molim primijetiti da mentalna retardacija nije isto što i ispodprosječna inteligencija).
Granične intelektualne sposobnosti znače veće zaostajanje, odnosno, dijete ima veće teškoće u mišljenju (asociranje, raščlamba, apstrahiranje, zaključivanje, generalizacija, analiza, sinteza, uočavanje bitnog), pamćenju, vizualnoj percepciji i vizualno-motoričkoj organizaciji (teškoće u uočavanju i izdvajanju bitnog u promatranju predmeta, pojava i procesa, teškoće u snalaženju u redovima teksta), čitanju i pisanju, koncentraciji.
Djeca graničnih intelektualnih sposobnosti obrazuju se po prilagođenom programu u uvjetima potpune integracije (to smo naučili kaj znači, jel tak?). Smanjen je opseg nastavne građe i prilagođeni nastavni sadržaji, te su individualizirane metode poučavanja.
Mentalna retardacija je snižena sposobnost kojoj su svojstvena značajna ograničenja u intelektualnom funkcioniranju i u adaptivnom ponašanju, izražena pojmovnim, socijalnim i praktičnim adaptivnim vještinama i nastaje prije 18.godine.
Intelektualno funkcioniranje se odnosi na inteligenciju, generalnu mentalnu sposobnost koja uključuje mišljenje, rasuđivanje, zaključivanje, planiranje, rješavanje problema, apstraktno mišljenje, razumijevanje kompleksnih ideja, brzo učenje i učenje kroz iskustvo. U slučaju mentalne retardacije IQ je manji od 70.
Adaptivno ponašanje je skup socijalnih, pojmovnih i praktičnih vještina koje je osoba naučila u svrhu funkcioniranja u svakodnevnom životu. Područja adaptivnog ponašanja su komunikacija, briga o sebi, stanovanje, snalaženje u okolini, samousmjeravanje, zdravlje, sigurnost, slobodno vrijeme, rad, funkcionalna akademska znanja.
Djeca s lakom mentalnom retardacijom imaju poteškoća s postizanjem uspjeha u školi upravo zbog kašnjenja u kognitivnom razvoju (jezik+adaptivno ponašanje), te socijalnom, emocionalnom, motivacijskom razvoju i širim osobnim vještinama i karakteristikama.
Kod djeteta treba naglašavati ono što može, a ne ono za što nije sposobno, i to usmjeravanjem pažnje na njegove pozitivne osobine, prihvaćanjem jedinstvenosti i vrijednosti djeteta, osiguravanjem doživljaja uspjeha i minimiziranjem iskustava koja izazivaju anksioznost i osjećaj manje vrijednosti. Djeca s lakom mentalnom retardacijom obrazuju se po programu djelomične integracije. Nastavne sadržaje (hrvatski, matematiku, prirodu i društvo) dijete usvaja u posebnom razrednom odjeljenju unutar redovne škole, a odgojne sadržaje (likovna kultura, glazbeni odgoj, tjelesna i zdravstvena kultura) sa vršnjacima u redovnim uvjetima.
Deficit pažnje ili hiperaktivni poremećaj jest razvojni poremećaj nedostatka inhibicije ponašanja koji otežava samoregulaciju i organizaciju ponašanja u odnosu na budućnost. Simptomi tog poremećaja očituju se kroz teškoće u fokusiranju i trajanju pažnje, teškoće nemogućnosti inhibicije (teškoće vezane uz stupanj aktivnosti – hiperaktivnost) i teškoće u kontroli impulsa – impulzivnost. Prema novijim istraživanjima osnova poremećaja je biološka, čemu u velikoj mjeri doprinose genetski i nasljedni faktori. Hiperaktivnost i impulzivnost nestaju s godinama, ali nemogućnost pažnje i nedostatak organizacije i dalje su prisutni u odrasloj dobi.
Neću vas sad zamarati o tome kako se dijagnosticira deficit pažnje, ali sve u svemu dječaci se najčešće identificiraju u dobi od pete do sedme godine, a djevojčice oko šestog razreda osnovne škole. Naime, one su manje agresivne i hiperalktivne, te nemaju tendenciju ometanja drugih, privlače manje pažnje na sebe, pa nisu prepoznate i uključene u tretman. Oko šestog razreda postaju vidljive teškoće u učenju i na socijalnom planu.
Djeca sa dijagnosticiranim hiperaktivnim poremećajem školuju se po prilagođenom programu u uvjetima potpune integracije. Takođe se primjenjuju različiti individualizirani postupci kojima se djeci s hiperaktivnim poremećajem može pomoći u boljoj prilagodbi u razredu, doprinijeti osjećaju vlastite vrijednosti, te boljem svajanju nastavnog gradiva. Pritom je važno da učitelj bude dosljedan, ustrajan i predvidiv.
Disleksija se definira kao jedna od specifičnih poteškoća učenja. Manifestira se problemima u pisanom jeziku kod djece uredne inteligencije i sociokulturnih prilika, te odgovarajuće poduke. Najčešće uključuje djecu koja zaostaju u čitanju barem dvije godine u odnosu na vršnjake. Govori se o problemima dekodiranja – uspostavljanja veze slovo-glas, o ispuštanjima, dodavanjima, zamjenama glasova i slogova pri čitanju i pisanju, zrcalnom pismu, teškoćama razumijevanja. Kako kod nas još ne funkcioniraju nove metode rane dijagnostike disleksije, djeca s tim poremećajem najčešće su etiketirana kao loši učenici i zločesta. Kod djece koja su uključena u redovne škole javlja se potreba dodatnog podučavanja, i to ne samo školske djece, već i djece koja ulaze u školu bez usvojenih predvještina vezanih uz početak učenja čitanja.
Disleksija zahtijeva individualizaciju u pristupu učitelja prema djeci, koja se sastoji prvenstveno u provjeri učitelja je li dijete ispravno pročitalo zadatak, te u usmenom ispitivanju. Učiteljeva sposobnost prilagođavanja programa, praćenja napretka i promatranja učinaka poduke može često biti djelotvornija od propisane metodike nastave, naročito ako se s odgovarajućim pristupom započne zarana.
I za kraj, objasnit ćemo motoričke poteškoće. Motorička oštećenja obuhvaćaju heterogenu skupinu u kojoj razlikujemo oštećenja lokomotornog aparata (oštećenja kukova, nedostatak ekstremiteta, mišićna distrofija) i oštećenja centralnog ili perifernog živčanog sustava (cerebralna paraliza). Djeca s oštećenjima lokomotornog sustava mogu se uspješno integrirati u redovne škole, postižu dobre rezultate u obrazovanju, stvaraju primjerene socijalne odnose, bez osiguravanja dodatnih edukacijsih postupaka.
Što se tiče druge skupine, i njezina najistaknutija primjera - cerebralne paralize, kod ovakvog oštećenja bitan je stupanj motoričkog oštećenja.
Kod blagog stupnja očuvano je samostalno kretanje, obavljanje svih aktivnosti, nema dodatnih oštećenja, smanjena je preciznost fine motorike.
Umjereni stupanj je stanje gdje su gruba i fina motorika oštećene, ali osoba još uvijek može uspješno funkcionirati kretanjem uz oslonac. Iako postoje blage govorne smetnje, komunikacija je uspješna.
Teški stupanj obuhvaća znatne poteškoće u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, postoje teže govorne smetnje, a česti su i popratni poremećaji: epilepsija, ispodprosječno intelektualno funkcioniranje, poremećaji govora, perceptivne poteškoće, smetnje vida, problemi koncentracije.
Integracija djece s motoričkim oštećenjima u redovne škole? Da, uklanjanjem arhitektonskih barijera u školi i oko nje te prilagođavanjem potrebama osobama s motoričkim smetnjama. Osim toga, potrebna su tehnička i rehabilitacijska pomagala. Integracija se ne preporuča kod težeg motoričkog oštećenja.
Post je objavljen 20.11.2004. u 10:46 sati.