Marketing
muk i jecaji
oni ne vrište, cuju se samo jecaji. ulaze u kosti, poput sjena su njihova tama i strah. zapravo vec odavno se ne boje, znaju samo za miris trule smrti. oko njih je blato, gusto i hladno. ispod blatnih krpa naziru se krvava lica. sva su blijeda. smrt je na njima. vjetra nema, nebo je odavno sivo. u ovim sjenama vise se ne nazire da su nekada bili ljudi...njihovu vjeru otela je vječnost sivila.
osjećala sam svoje ukočene prste koje sam stiskala što bliže tijelu. mogla bih nekoga ubiti, sve njih, i baciti u prokleto blato, igrati se boga, pljunuti u lice vrazjoj truleži!
gledala sam harrisonovo cvijeće, opet. pred ocima mi je slika mrtve djevojčice u žutoj haljini, ona leži u blatu, mršave noge su krvave,a kosa umrljana. u glavi mi odzvanja: recite svijetu, svijet mora znati!
noćas necu moći zaspati, tišina previše podsjeća na slike.
ratovi se vode zbog ljudske gluposti. da bi se osjecali mocno treba im prostor. za to ubijaju. granice postoje. anarhija ne poznaje granice...nikakve...slobodan um, slobodno tijelo, no ovo nije prica o anarhiji.
Post je objavljen 17.11.2004. u 23:47 sati.