Sljedećih nekoliko postova bit će u malo drugačijem fazonu, tak da svi vi koji ovdje dolazite čitati kak knjekam i trudim se napisati ono kaj me veseli ili žalosti, ćete se malo strpiti.
Naime, velika mi je želja da, s obzirom da je broj posjetitelja ove stranice malo ipak odmakao od nule, odavde ponesemo i nešto korisno. U razgovoru s ljudima, a i kad sam sama sebi postavljala neka pitanja (da, ja razgovaram sa sobom! a neki me nazivaju normalnom ;-) shvatila sam da mi nemamo pojma o mnogim stvarima i da svoje stavove temeljimo na pričase/čuosam bazi. A ima jedna tema za koju sam se neobično zainteresirala posljednjih nekoliko tjedana, pa ću vam o tome pisati. Radi se o djeci s posebnim potrebama. Zapravo, prepisat ću vam o tome.
Mogao bi to sve biti jedan post, ali ne želim nabacati samo hrpu definicija pa da to sve zaboravimo. Zato ću onda prelomiti ovo što sam pripremila s nadom da ćete svi naći neki interes da to pročitate i usvojite. Vele da je prvi korak u rušenju predrasuda znanje. Onda bum ja poradila na tom prvom koraku, a svatko sam nek proba korak dalje.
Pod pojmom posebne potrebe podrazumijevamo potrebu za društvenom podrškom osobama s motoričkim poremećajima, sniženim intelektualnim funkcioniranjem, oštećenjem vida, oštećenjem sluha, specifičnim teškoćama učenja (disleksija, disgrafija), poremećajima u govoru, emocionalnim teškoćama i poremećajem u ponašanju pri obavljanju svakodnevnih i/ili specifičnih aktivnosti.
Kada govorimo o djeci s posebnim potrebama, najveći dio njih su djeca usporenog kognitivnog razvoja. To su osobe s lakom mentalnom retardacijom, graničnom mentalnom retardacijom i kulturno deprivirana djeca.
Integracija djece s posebnim potrebama u redovne škole u Hrvatskoj je prisutna već dugi niz godina, ali se ne ostvaruje na predviđen način, i njezini rezultati nisu zadovoljavajući. Neki od razloga su prevelik broj djece u razredu, vrlo određen kurikulum, negativni stavovi učitelja prema integraciji, malen broj defektologa u školama. Vrste integracije su:
1. potpuna odgojno – obrazovna integracija – podrazumijeva potpuno uključivanje djece s lakšim teškoćama u razvoju u razredni odjel redovne škole, bilo da se radi o redovnom ili prilagođenom programu
2. parcijalna integracija – za djecu s većim teškoćama u razvoju, i to na nekoliko različitih načina
- prvi model: dijete se upućuje u redovnu školu, u kojoj dijelove nastavnog programa svladava u matičnom razrednom odjelu, a dijelove u posebnim odgojno-obrazovnim skupinama
- drugi model: dijete se upućuje u redovnu školu, u kojoj kompletan nastavni program svladava u posebnoj odgojno – obrazovnoj skupini, a u okviru izbornih programa i slobodnih aktivnosti se integriraju u skupine učenika bez teškoća u razvoju
- treći model: dijete se upućuje u redovnu osnovnu školu, u kojoj cijeli obvezni nastavni program svladavaju u posebnim skupinama, uz organizirani produženi stručni postupak
Potpuna integracija, unatoč pozitivnim propisima, uglavnom podrazumijeva da su djeca s posebnim potrebama samo fizički prisutna u razredu, često bez bilo kakve stručne pomoći, jer nema dovoljno stručnih timova koji mogu pomoći tim učenicima, njihovim roditeljima i učiteljima.
Zašto vam pišem o integraciji u škole? Pa zato jer ono što vrijedi za integraciju u škole vrijedi i za integraciju u društvo – da bi uspjela, djeca moraju biti prihvaćena i vrednovana. U procesu integracije treba staviti naglasak na jake strane djeteta, jer mnoga djeca s posebnim potrebama imaju mogućnosti i sposobnosti poput svojih vršnjaka. Ovisno o prirodi svojeg oštećenja, ona mogu biti jednako dobra, ili čak i bolja i kreativnija u likovnim, dramskim, glazbenim, sportskim aktivnostima, koje pospješuju njihovu socijalizaciju i integraciju i utječu na prevladavanje negativnih stavova okoline prema ovoj populaciji.
Dakle, uspije li integracija, što ovisi i o roditeljima, i o djetetu, i o učitelju i o stručnom kadru koji oblikuje program, ali i o društvu u cjelini, dijete će pokazati najbolje od sebe. Pokaže li najbolje od sebe, bit će prihvaćeno u društvo. Bude li prihvaćeno u društvo, obogaćuje ga.
Sutra (ili kad već stignem) ćemo malo definirati posebne potrebe. Dotad, ostavljam vas da razmislite o ovoj rečenici. Znam, znam, statistika, al nemreš a da se ne zamisliš:
Jedno istraživanje je pokazalo da prosječni roditelj provede dnevno u prosjeku 14,5 minuta komunicirajući s djetetom. Od toga 12,5 minuta potroši na kritiziranje djeteta i njegovog ponašanja.