Tja… što reći nakon svega… nekako sam se ispuhala, ako me razumijete… (Drito)konjski incident početkom godine imao je velikog odjeka pa sam mislila da će takav imati i incident s Patkom. Ali nije imao... Vibbi je dobio premještaj i sada će imati vjerojatno istu plaću samo u drugoj zemlji tako da je jedini rezultat cijele priče nestanak njegovog bloga. Miomira Nestašnog nisu i neće smijeniti. Gospodin Nesrećko Vargek ipak nije toliko tolerantan kakvim se izdavao te više ne voli Sheve Nazionale.
Sada saznajemo da je Hrvatska Demonska Zajednica u skladu sa izbornim sloganom «pokre(te)nimo Hrvatsku» obećala Ujaku Samu malo više guze no što doliči jednoj samostalnoj, nezavisnoj, suverenoj i sve to ostalo, zemlji. A čemu nas povijest uči? Svi poligoni na kojima «najbolji vojnici najmoćnije zemlje na svijetu» bilježe povišene razine nekih zločestih malih čestica od kojih ljudi umiru. Vojnici svih nacionalnosti koji su bili na Kosovu, danas trpe teške posljedice kojekakvih sranja kojima su tamo bili izloženi.
Općenito, svi potresi u našoj maloj zemljici, imaju odliku «psi laju, karavane prolaze». Onda se osjetim kao prišt na guzici velikog kita koji živi u još većem moru sa još većim životinjama...uzaludno i usamljeno u razmišljanjima. Tada poželim pisati postove o ljubavi, seksu, nadi, ljudima, reproduktivnim sklonostima madagaskarskog skakavca i kemijskim procesima u kvascu. Pa napišem nešto potpuno drugačije misleći da ću o cvijeću, leptirima i dugama nekom drugom prilikom. Jesam li uopće sposobna napisati nešto vedro, prozračno, poletno, hranjivo, s malo kalorija, a opet ukusno? A možda i nisam, ali o tome ću glavu sebi (i vama), razbijati neki drugi put...
P.S. slušajući danas starog dobrog Stinga shvatila sam romantičarski, kako samo žena sa PMS-om može shvatiti, da me samo jedna stvar drži “iznad vode” stoga posvećujem niže citiranu pjesmu svojem “spasiocu ”…I love you honey-bunny.