Sutra idem u Vukovar. Iako poslom, ponijet ću dio srca. Tamo su svi moji i živi i mrtvi. Kažu bit će sunčano. Obično bude sivo ili maglovito, hladno, studeno. Možda je baš vrijeme da tamo dođe malo sunca. Budemo li samo plakali onda je svaki podneseni križ uzaludan. Znam da će mnogi reći da tamo nikada neće biti normalnih odnosa i da to ne može razumijeti nitko tko ne živi na ovim prostorima. Za to je potrebno gledati unaprijed, ne zaboravljajući prošlost, ali ne dopustiti da ona do te mjere optereti život. Jer to je uteg oko vrata, a s njim ne možeš daleko stići. Kada bi naša Vlada barem Vukovar proglasila bescarinskom zonom, poticajući tako gospodarstvo, onda bi se više ljudi vratilo i imalo od čega živjeti. Bolja situacija na materijalnom planu potaknula bi i natalitet, a nove generacije bi napunile baterije jednog Vukovara budućnosti. Možda je to utopija, ali nitko mi je ne može uzeti. U nju vjerujem i promičem. Istodobno žalim, što se toga grada svi sjete samo u ove dane, koji služe za prikupljanje jeftinih političkih bodova. Neću o politici!
Sutra nosim dio svoje duše koju ću pokloniti gradu kojem svi dugujemo...
Post je objavljen 17.11.2004. u 08:35 sati.