Ponekad je ono što je najmanje istina ono što nas na kraju primi u svoj topli zagrljaj. Pomislimo da je to jedini naćin i jedini izlaz iz svega što mislimo da su nam problemi ili dileme, ili jednostavno loših dana. Ali ono što mi stvorimo u svojoj glavi kao jedni naćin doista postaje jedini, jer ne uzimamo u obzir sve ostalo što nam se nudi.
Ja se recimo, želim zaljubiti. Ljubav je ono što jednoistavno fali u meni, ne u meni kao osobi već u mojem životu. Onaj jedinstveni osjećaj koji ti govori da te netko razumije i da postoji ta osoba kojoj daješ svoje srce na pladnju za gore ili lošije. Ona jedna osoba za koju ti dah koji dišeš ujutro nije isti, ona osoba koja ti na kraju dana daje razlog za sljedeći, i njene ruke... Sječam se jednom davno, prije par godina, kako je sve to transparentno izgledalo. I kako sam bio ljut na svoje prijatelje koji su našli djevojke i prestali se družiti sa svima ostalima. I kako sam, najvjerojatnije usamljen, tražio razlog za sve to, i zašto osjećamo što osjećamo. Dok sam bio mali, pitao sam mamu zašto svi toliko pričaju o tom seksu, i zašto je to toliki gušt. Ona je rekla da jednostavno je. Možda je to jebolji odgovor na pitanja. Možda sa vremenom dođe novi.
Doći će naš dan, pomislim si. Doći će naš dan. A tad, sva pitanja neće biti važna jer ću ogovor za sve držati za ruku.
Svjestan sam da prićam ko netko tko u životu nije bio u vezi, ali to je napola istina, pošto se 3 mjeseca ne stavlja u kategoriju poštene veze. Svaka moja veza trajala je 3 mjeseca. Čak i kad je bila savršena, morao sam odputovati. I onda sve što je ostalo su brijačine, koje su zbilja glupe. Ne u trenu barenja doduše...
I ono što je nagore, gledam te svoje bivše, jednu specifićno, kao totalni zajeb sa moje strane, jer sam ja na kraju zajebo. Ućimo od svojih pogrešaka, mi razumni, ali mi zaljubljeni? Srce ne ući. Srce, majku mu jebem, se samo lomi. Ali kao što kaže Robbie Williams, «god gave man a brain and a penis but only enough blood to use one at a time». Tako da dok ne razmišljam sa srcem, eto netko dolje se javlja jer, eto, mu je došlo da ima vagina u okolici.
«Što bi mi radio» pitala je.
Ja, ja sam samo šutio i smješkao se. Moj pimpek je imao monolog za sebe:
«Što bi ti radio?! ŠTO BI TI RADIO?! Ej šefe, ako ovo ne shvaćaš kao dovoljan razlog da odvedeš u haustor i daš mi zraka, e onda ne znam što ću s tobom. I'll pack up my balls and leave! Vidi je! Prekrasna je! Pogle joj tjelo! Pogle joj okice! Pogle tam haustor! Računaj! Tolko se hvališ sa tim tvojim mozgom onda ga koristi ak ćemu vrijedi! Daj, nisam vido pice već godinu dana! Da imam koljena pao bi na njih!»
«Pa, što bi ti htjela da ti radim?!» Pitao sam ju.
«To šefe! Bravo! Imaš ti mozga da ga jebeš! Sad samo vodi, kao tango, stari moj kao tango, a ti vodiš, samo pazi da je odvedeš negdje gdje je mrak i nešto mekano!»
«Pa», navukla je zavodnički smješak, i na stavilia gledajući u moje zbunjene oći, «što bi mi htjeo raditi?»
«Evo, gle, želi te jebat, vodi ju stari!»
«Pa», taj 'pa' nije bio drukćiji od svoh do sad, «naprimjer...» počeo sam, ali onda, zbog neuspješno krivo procjenjene kalkulacije protoka krvi u mozgu (koja je došla zbog nedostatka krvi pošto je večina krvi okupirala međunožje), srce i emocije su proradile. And it all went down hill from that.
Herc je reako «Ma daj čovjeće budi razuman, nemožeš to napraviti, ne tu i ne na takav naćin.»
Pimpek se na to naljutio «Herc ne seri, svaki put mi zajebeš ševu, svaki put!»
«I drago mi je zbog toga, ti bi jebo sve sa dve sise i vaginom!»
«A ti nebi jebo! Što to govori o tebi, krvavi, što?»
«Ja čekam onu pravu!»
«Evo ti ove prave! Pogle je, ak to nije pravo, ne znam što je!»
Ja nisam bio svjestan kako sam se našao sa njom nasred trga ali sam se tamo našao, jer upravo tada se krv popela do mog mozga i razmišljanje se pokrenulo. Naravno, nikakav seks nije bio u pitanju, već samo šala na moj račun, no pimpek nikad nije bio razuman, za njega je uvijek bilo sve do kraja, ni više ni manje.
Zašto srce nije takvo? Sve do kraja, ni više na manje?
Post je objavljen 16.11.2004. u 12:52 sati.