16.01.2009.

Eto, od kad je krenuo humanitarni telefon za malu Anju kojeg je otvorio naš prijatelj,
priču o humanitarnom telefonu do sad je objavilo desetak portala na svojim naslovnicama.
Počelo je sve na portalu mali lošinj , preko portala rijeke pa sve do portala makarska.
U ime roditelja male Anje svim urednicima portala koji su na svojim naslovnicama objavili priču o maloj Anji od srca se zahvaljujemo. Iako smo za Vas potpuni stranci, ovim činom ste dokazali da humano SRCE nema granica.
HVALA VAM.

Hvala i Vama dragi naši dobri ljudi, što ste okrenuli broj 060-600-900 pin za ulazak 8100 i time Anji donirali 4,07 kuna na žiro račun.ovo je njihov baner
Kontakt telefon: tata Tomislav
091/252-5862
naša mail adresa:
tomislav.kostanjevecki@zg.t-com.hr

AUKCIJA ZA POMOĆ MALOJ ANJI
18.04, se održalo veliko finale humanitarne aukcije za maluAnju. Aukciju koju se pokrenule Choco i Slatala Žvakica, dvije blogerice. Svaka im čast na originalnoj ideji i vrlo uspješnoj provedbi. Online aukcija se odvijala na posebno za to otvorenom blogu, a veći prilozi su se prilozi čuvali za ovu aukciju uživo.

U restorabu Lenuci (bivši Splendid) na Zrinjevu vladala je vrlo živahna atmosfera. Nas 5 iz Ekoplanet Udruge smo došle podržati i slikovno zabilježiti ovaj više nego hvalevrijedan događaj. Uz pomoć Anjinog oca i ljubaznog osoblja uspjele smo se smjestiti za jedan stol u već gotovo popunjenoj sali. Bend koji je malo glasnije svirao nije dopuštao previše komunikacije, ali smo ipak uspjele naručiti piće, znajuć da 30% utrška restoran daruje maloj Anji.Ubrzo je počela aukcija koju je u početku malo omelo


Najveća atrakcija bio je dres koji Dinamovi igrači nose u gostima, potpisan od svih igrača i uokviren. Nakon licitacije prodan je za 3800 kn.


Kupili su ga dva prijatelja i da stvar bude zanimljivija, gospodin ljevo, Tomislav Krapanić je iz Splita i vatreni navijać Hajduka. S desna je godpodin Inglese Michele, vatreni navijać Intera.


Licitiralo se najviše za slike, a našli su se ovdje i predmeti od kristala, nakit, čak i jedna antikna stolna lampa.

Na blogu za aukciju objavljeno je da je u cijeloj akciji ukupno sakupljeno 30.500 kn. Od aukcije doniranih predmeta na blogu 16.000 kn, od jučerašnje aukcije u Lenuciju 9.000 kn, a 4.000 kn je bio postotak od konzumacije za vrijeme aukcije i k tome je bend koji je svirao uživo darovao 1500kn.

Za one koji ne znaju, a ne da im se pratiti gornje linkove, ukratko priča o maloj Anji koju može te pročitati na blogu koji su otvorili njeni roditelji. Anja Kostanjevečki rođena je prije četiri godine u Zagrebu. Tijekom poroda došlo je do krvarenja na mozgu i odmah nakon poroda zbog jakih konvulzija koje u rodilištu nisu mogli zaustaviti prebačena je na Rebro gdje je pala u komu i mislilo se da neće preživjeti. No Anja je ipak ostala na životu, ali s teškim oštećenjima od kojih se velika većina ne može zaliječiti. Anja ne govori, ne hoda, ne služi se rukama. Boluje od cerebralne paralize i epilepsije. Nema one tipične napade padavice, no bolest se manifestira pokretima koji djeluju poput tikova i izvijanjem tijela. Ti se napadaji događaju više puta na dan, bez obzira na terapiju antiepilepticima koje stalno uzima. Uskoro je očekuje i operacija kukova.

No Anja i njeni roditelji imali su i sreće. Anja je toplo dijete koje reagira kad joj se govori, pjeva ili je se dodiruje. Smiješak i sjaj u velikim plavim očima, radosni premda neartikulirani glas koji ispušta kad joj se obratite dokazuju da reagira na svoju okolinu. Anja voli ljude. Anja je jedan od anđela koji dolaze kako bi nas poučili da razum nije jedino što vrijedi na ovome svijetu.

Anjini roditelji već četiri godine vode bitku za svoju kćer uz svesrdnu pomoć svojih vlastitih roditelja, rodbine, prijatelja, kolega... Kad su nedavno iscrpili sve moguće i nemoguće izvore financiranja koje traži Anjino stanje i pokušaji da se nešto pomakne na bolje, savjetovali su im da se obrate ljudima putem interneta. I tako je počela ova priča. Otvorili su blog i počeli pisati o svemu što im se događa. Poruka i zamolba se počela širiti internetskim prostranstvima.

Među mnogima koji su priču pročitali i sa žaljenjem otišli ostavivši možda sućutni komentar – jer što se može drugo učiniti kad se sretne tako velika nevolja – bile su i dvije djevojke koje su odlučile pokušati napraviti nešto više. Tako je krenula ova gore opisana priča. Postepeno se akcija širila, u prikupljanju donacija pridružila se i udruga Ekoplanet i vjerojatno neki drugi o kojima ne mogu pisati jer ih ne poznajem. Ljudi su povukli svoje veze, aktivirali poznanstva i prijateljstva, priča se našla u Jutarnjem listu, u jednosatnoj emisiji Radia 101, u vijestima Nove TV. Aukcija u Lenuciju nije posljednji čin potpore Anji i njenim roditeljima. Ako budem upoznata s daljnjim događanjima, rado ću pisati o tome. Vjerujem da Anjinim roditeljima pažnja i susretljivost ljudi znači i više od materijalne pomoći koju su dobili. Svijest da u nevolji niste sami ne može se platiti novcem.

Prepustit ću sad obitelj Kostanjevečki njihovoj beskonačnoj priči i nadovezati se s nekoliko misli. Svjesna sam da postoji puno djece i puno ljudi s posebnim potrebama. Oni su posvuda oko nas, sklupčani u svojoj nevolji preživljavaju od milostinje na koju ih osuđuje društveni sistem. Anjina mama je nedavno dobila potvrdu o produženom porodiljnom dopustu do desete godine Anjinog života. Zaboravila sam prije napisati da roditelji male Anje nisu nikad ni na trenutak pomišljali da kćer smjeste u neku ustanovu koja bi skrbila o njoj. To znači majčino dvadesetčetverosatno dežurstvo uz dijete. Zašto država još uvijek nije omogućila majkama djece s teškim oštećenjima status majke njegovateljice o kojemu se nedavno ponovo raspravljalo? Zašto takve obitelji automatski postaju socijalni slučaj, umjesto da se sve sistemski riješi i uvede se nadzor nad provedbom kako bi se spriječile eventualne zloporabe kojih se valjda boje? Zašto se za posebna kolica kakva su potrebna djetetu s tako teškim oštećenjima i koja koštaju, ako sam dobro upamtila, 17 tisuća kuna, isplaćuje iznos za najobičnija kolica (koja u ovom slučaju ne mogu poslužiti) od oko 7.000 kn? Zašto se sva ostala pomagala moraju kupovati o vlastitom trošku?

Mediji su nam toliko puni raznih zamolbi za pomoć, da smo posustali izgubivši orijentaciju u tom moru nevolje. Da, ima zloporaba u apelima za pomoć. No većina je onih pravih, iskrenih, kad ljudi uistinu više ne znaju što bi učinili i odlučuju se svu svoju privatnost izložiti zastrašujućem oku javnosti ne bi li nekako našli spas. Mora li uistinu tako biti i ostati? Razmišljam o onoj prastaroj ideji, o osnovnoj solidarnosti. Kad bi svatko izdvojio jednu kunu, ili deset, ili sto, koliko može, kad bi taj novac mogao uložiti u neoporezivi fond bez naknade koju uzimaju razne tvrtke za prijenos novca, kad bi čovjek mogao biti siguran da će se novac iz tako sakupljenog fonda davati samo osobama s posebnim potrebama prema nekom pravednom ključu, kad bi, kad bi... Zatim bismo morali isto učiniti za osobe oboljele od raka, za pojedince s rijetkim ali po život opasnim bolestima i degenerativnim promjenama, pa za one koji nemaju dovoljno za jesti i piti (među njima ima umirovljenika koji su čitav radni vijek izdvajali u mirovinski fonda kako bi pod stare dane pokušavali preživjeti s čovjeka nedostojnom crkavicom), za one koji žive kao beskućnici i prehranjuju se po kantama za smeće i još i još i ne preostaje mi drugo nego da zaurlam:

POSTOJE LI NEGDJE U OVOJ ZEMLJI INSTITUCIJE KOJE BI O SVEMU TOME TREBALE BRINUTI????!!!!!


A SAD MALO VICEVA
Petogodisnjak dolazi placuci majci: "Seka me pocupala za kosu".
"Nemoj se ljutiti na nju", rece mu majka, "ona jos ne zna da cupanje za kosu boli".
Ubrzo nakon toga, majka zacuje malenu kako place. Ode pogledati sto se zbiva.
Djecak joj rece: "Eto, sad zna".


Jedno sam vrijeme radila u Domu za starije osobe. Katkad sam na posao vodila svoju kcer. U to je vrijeme imala cetiri godine i bila je opcinjena stakama i invalidskim kolicima. Jednog sam je dana nasla kako zuri u casu s vodom u kojoj su bili umjetni zubi. Ocekujuci rafal pitanja, ostala sam iznenađena
kad se okrenula i ozbiljno rekla:
"Zubic vila nece vjerovati kad vidi ovo!"


U prvom razredu uciteljica je objasnjavala djeci sto znaci kad je netko posvojen. Mala Ana rece:
"Ja znam sto to znaci jer sam ja posvojena."
"Sto to onda znaci?", upita uciteljica Anu.
"To znaci da nisam rasla u maminom trbuhu nego u njenom srcu."


Posto je djecu stavila spavati, mama je odjenula prljavu staru majicu i krenula bojiti kosu. Upravo je zavrsila mackanje kose gustom, tamnom bojom i krenula cistiti umrljano lice, kad je iz djecje sobe zacula buku. Uletjela u djecju sobu i potrpala razigranu djecu natrag u krevet uz strogo upozorenje.
Nakon sto je izisla iz sobe, zacula je svoje trogodisnje dijete kako drhtavim glasom pita stariju seku. "Tko je to bio?"


U trgovini majka s cetvero djece hoda između polica. Njeno strpljenje je vec polako na kraju jer djeca stalno govore: "mama ovo.. mama ono". Napokon je rekla:
"Ne zelim cuti rijec mama barem pet minuta!"
Nekoliko trenutaka kasnije, jedno od djece povuce mamu za hlace i tiho ce:
"Gospođo?"


Jednog se dana otac vratio s puta i nasao svoje dvoje djece kako spavaju u krevetu s mamom. Tu noc spavao je na kaucu, a ujutro nakon sto su se izljubili rekao je svojoj djeci:
"Ako bas zelite, spavajte s mamom dok je tata na putu, ali kad znate da ce se te noci tata vratiti kuci, molim vas spavajte u svojim krevetima."
Kad se iduci put vratio s puta, supruga ga je s djecom docekala na aerodromu. Dok su cekali prtljagu među gomilom ljudi, jedno od djece rece:
"Imamo lijepe novosti. Dok si bio na putu nitko nije spavao s mamom!"
Sve je utihnulo, a jeka te recenice jos se neko vrijeme cula, dok su ljudi pogledima trazili tko je ta mama!


Mama pece palacinke za svoja dva sina od pet i tri godine. Djecaci se svađaju oko toga tko ce pojesti prvu palacinku.Mama im na to kaze:
"Da ovdje sjedi, Isus bi sada rekao: neka moj brat pojede prvu palacinku!"
Petogodisnjak se u taj cas okrene bratu i rece: "Marko, hajde ti budi Isus!"


"Mama", kaze mali djecak, "nasi susjedi su vrlo siromasni!"
"Zasto to mislis?"
"Trebala si vidjeti kakvu su guzvu napravili kad je njihova beba progutala
novcic!"


Navikao da bude u centru paznje, Luka je malo ljubomoran na svoju sestricu.
Roditelji ga jednog dana posjednu i objasne da im ja stan postao premalen sad kad je dosla seka pa ce se seliti.
"Nema koristi", Luka ce zalosno, "seka sad vec zna puzati pa ce doci za nama!"


Imam tri sestre i dva brata. Jedne veceri cavrljala sam s mamom o tome koliko se promijenila od rođenja svog prvog djeteta do rođenja posljednjeg. Rekla je: "Kad je tvoja sestra kihnula, zvala sam lijecnika. Kad je tvoj najmlađi brat progutao novcic, samo sam mu rekla da ce izaci kroz par dana!"


Viđeno na majici jedne bebe:
"Tulum - moja kolijevka - sutra - 2.30."

znam da više nije Božić,ali!!

uskoro će doći miševi