...Svijet je pozornica... Kao na daskama po tisućuti put igramo iste uloge...
Jednostavno... Isti scenarij se vrti u krug...
Ista predstava u istom teatru sa posve istim glumcima...
Predstava čiji je kraj već dobro poznat svima...
Opet će jedna djevojka pasti njima pod noge..
Past će na drvene daske ....a jedino što će se čuti
bit će tupi udarac njenog tijela...
Jednom mi je netko rekao...
Ovo je tvoje vrijeme slijedi tvoja
predstava, glavna si glumica...
Sve je spremno, svijet čeka samo na tebe...
i prošla je puna godina od toga dana
a moje vrijeme još ne dolazi...
Vrti se moja predstava ali nisam glavna
glumica oko koje se sve vrti...
Ne, ja sam ona glumica koja se predala
ona koja je pala na drvene daske...
Ona koja se nikada ne diže...
Umorna od traženja, umorna od čekanja...
Željela je pobjeći daleko, pobjeći od svega
što joj se događa u ovome gradu, u ovoj kući
u ovom okruženju...u zlom svijetu kojim
je okružena... Pružili su joj nadu...
A ona je bila dovoljno naivna
da povjeruje u slikovite maštarije.
U svojim mislima već je spakovala kovčege
kada su joj rekli da nema nade da ode
još dvije godine...
A bila je spremna ostaviti i sve ono što voli
samo da bi jednom učinila nešto za sebe...
Samo jednom u svome životu željela je
nešto za sebe... željela je slijediti svoje snove...
Dali je to bilo toliko sebično od nje...
Prvi put nije mislila na druge
nego na sebe....
No, i ta je nada srušena..
Sve se raspršilo....
I tada se čulo tuppppp...
Pala je na daske pozornice...
Gledatelji su je u čudu gledali...
Taj mir i spokoj jedne duše...
Taj pogled pun tuge i bola...
Otišla je u neki drugi, paralelni
svijet... Ondje je dugo šetala bespućima plavetnoga neba...
ondje je prolazila kroz srušene gradove
svojih snova...Gledala je srušene zidove...
ne, nije pustila suzu... samo je blijedo
gledala i koračala kao mjesečar...
Kada je plaho otvorila oči shvatila je
da je po tisućuti put njena
predstava pri kraju, sada je došlo vrijeme
kada će se spustiti zastori a njena gluma
tek tada počinje, onda kada
bi trebala nabaciti osmjeh i dići se...
Ali, čemu se dizati kada znaš da ćeš
za nekoliko dana opet pasti...
Opet po istom scenariju, sa istim
glumcima...u istom teatru...
Njen život gubi smisao...Čemu se
dizati kada znaš da ćeš opet pasti...
Lakše je, jednostavno predati se
i ostati dolje...
Rekli su joj jednom da se nesmije
predati...Da se mora nastaviti boriti...
Borila se godinama... Borila se...
Ali vrijeme je kada jednostavno želi
predati borbu...Baciti bijeli rubac
i predati se.... Nije više dovoljno jaka
da bi se borila...
Pogazili su u njoj sve ono sveto.
Ubili su njen ponos. Njenu želju
za životom, želju za opstankom...
Potonula je u svijetu za kojeg
nije znala ni da postoji
u svijetu laži, u svijetu nekih zlih ljudi...
U svijetu kojemu ona ne pripada...
17:43 ,
Komentiraj { 9 }
Print