U što starimo?
29.08.2009., subota
Treći Dubrovnik
Nedavno je na televiziji bio dokumentarac "Drugi Dubrovnik" o beskućnicima što žive u staroj bolnici u Dubrovniku. Kako sam ovo ljeto boravila baš u prostoru stare bolnice, točnije na odjelu psihijatrije (barem su nam tako rekli) koja je već dugo vremena preuređena za potrebe Udruge mladih Orlando, tako sam morala pogledati i tu dubrovačku priču.  Stara bolnica u obnovi. Budući da je dokumentarac snimljen prije nekoliko godina stvari su se ipak malo promijenile jer se stara bolnica preuređuje za sveučilišni kampus, a beskućnici su zbrinjeni negdje drugdje. No, jedan dio njih je ostao u staroj bolnici, ne znam točno na kojem odjelu ali su tu. Prostor stare bolnice je smješten, po meni, na prelijepom mjestu u Dubrovniku, možda 5 minuta pješice od Pila, na malom brdašcu, okružen je zelenilom, a čim se spustite eto vas na poznatu plažu Danče. Nemate osjećaj da ste 5 minuta od starog graaada, da ste uopće u civilizaciji, tu je sve nekako drugačije, svijet za sebe. Mora se priznati da je Udruga mladih Orlando dobila jedan kvalitetan prostor, zapravo pravo je čudo kako u tom dijelu Dubrovnika nije niknuo neki luksuzni hotel, villa ili takvo što. A još veće je čudo da će stara bolnica biti sveučilišni kampus, nadam se da će buduće studentske generacije uživati na tom prostoru.  Ulaz u klub Orlando i prostorije Udruge.   Stražnji ulaz u prostorije Udruge mladih Orlando. A kako sam se ja dolje uopće našla? E da, zamislite da imate besplatan smještaj u Dubrovniku (uz uvjet da dolje nemate nikoga svoga), a ne morate ništa za to raditi. Pa ja sam se recimo prijavila za volontiranje na festivalu urbane kulture "Re-Akcija" koju organizira također Udruga mladih Orlando i kad sam došla dolje zapravo i nije bilo nekog posla, tj. nisu nas tlacili radom.;)  Na festivalu smo gledali performans Ivana Hrvatske, ma pravi showman te nastup najdražeg benda Elementala.  Prošle godine sam također volontirala u Dubrovniku ali na filmskom festivalu gdje se ipak imao neki raspored za rad i to je bilo super, ali ove godine je bila neka sasvim druga priča. Praktički nismo morali ništa raditi, sve je bilo stvar dogovora. Jedan dan smo pomogli nositi piće, pomesti ispred zgrade, nositi instrumente elementalovcima, otići po kruh, uglavnom bez ikakvog zapovijedanja ili takvo što… U biti, bilo nas je dvoje volontera, svi ostali su bili putnici prolaznici i to je još jedna od stvari kojih ću se uvijek sjećati. Naime, prvi dan kad smo došli u prostoriju gdje smo spavali dočekali su nas Česi, Rusi, Splićani, Zagrepčani, taj dan je došao i Ivan Hrvatska sa svojom ekipom. Uglavnom, bilo je dosta ljudi i mislila sam da neću izdržati ni dana kad sam vidjela s koliko ljudi trebam dijeliti prostoriju, a kasnije se ispostavilo da sam prvu večer najbolje spavala, vjerojatno od umora, ali nisam se budila sve do jutra… Tu večer bilo nas je 11 u prostoriji, a svaku sljedeću nas je bilo manje i manje, s tim da je bila još jedna prostorija gdje su spavali gosti "Re-Akcije", članovi Udruge Otompotom. Niti jedan dan nisi bio siguran hoće li netko otići ili doći, dakle svaki dan je bio priča za sebe što mi je bilo baš posebno...  Ovo je bila "gostinjska" soba koja je poslije ostala prazna no nitko se od nas nije htio preseliti u nju iako je imala krevete za razliku od naše s madracima ili bez.Zapravo sam jedina ja imala pravi krevet.  A ovo je priprema naših madraca, kreveta kad smo tek došli. Ljudi s kojima sam dijelila prostoriju našli su se tu gotovo pa slučajno, a domaćini u Dubrovniku su ih velikodušno primili. Da se razumijemo, nije to neki smještaj za poželjeti, ipak je to nekoć bila napuštena zgrada, ali je besplatan i zapravo kad preživite tu prvu noć osjećate se kao u hotelu u kojem vlada sloboda. Malo jest neuredno na prvu, ali jednostavno se opustite i uživate u onom vanjskom okruženju borova, cvrkutu ptica i iz susjedstva odjednom začujete čovjeka-mačku.  Mačke imaju poprilicno neugodan miris, a nije ni cudno s obzirom koliko ih je. Pa da, čovjek mačka je upravo jedan od beskućnika koje sam redovito slušala kako doziva svoje mačke. Naime, u neposrednoj blizini kluba, uz samu cestu prema Pilama, ima hrpa mačaka za koje se brine čovjek-mačka. Legenda kaže da je čovjek-mačka bio u vijetnamskom ratu i nije imao što za jesti pa je jeo mačke i kad je preživio rat postao je veliki dužnik mačkama tako da ih sad dolje hrani i brine se za njih. Zbog tih mačaka vas neće dočekati ugodan miris kada krenete prema prostorijama Udruge, ali sam zapravo primijetila da su te mačke jedne od glavnih atrakcija slučajnim prolaznicima jer su se redovito zaustavljali kraj mačaka i fotkali ih. Čovjek-mačka inače ima dugu kosu s dugom sijedom bradom i da ga ne vidite pomislili bi da je žensko s obzirom na glasić koji je svakodnevno vikao mic-mic. E da, za njim je valjalo počistiti dvije vreće praznih konzervi, a ostala je još jedna za počistiti, možda sljedeće godine… Drugi beskućnik za kojeg legenda kaže da ima kuću koju je iznajmio, a živi tobože kao beskućnik, vozi skutera i zapravo je jedan od onih likova koji mi se nije svidio, možda više zbog priča koje su ga pratile. Naime, imao je običaj doći ujutro dok svi spavaju ili dok nikoga nema u prostorije kluba Orlando i uzeo bi redom kupiti prazne boce, tj. ponašao se kao domaćin kojem je sve dopušteno, a glavni odgovorni bi nakon toga šizili kako se usuđuje tako dolaziti, a usput bi i mene prepao budući da sam donekle pazila što radi jer ipak smo i mi bili tu na neki način domaćini i morali se brinuti za neke stvari. Čovjek je imao svoje ključeve pa bi slobodno ušao, razderao bi vreće od smeća, pokupio na brzinu boce i nestao. Nisu to baš bili ugodni posjeti. A treći beskućnik kojeg sam srela je maleni dečkić, skroz simpa mali. Jednu večer ga je Ivan Hrvatska ponudio klopom, a mali je odbrusio da je jeo janjetine i ćevapa. Oprostit ćete mi ako kažem da sam mu zavidjela. Ipak su tu u pitanju ćevapi. Mali je tu i tamo navraćao u klub, nije mi htio biti frend preko fejsa, a lukavac je pokušao zapamtiti moju lozinku pritom dobro čuvajući svoju. Inače, mogla sam čuti svađu beskućnika koji su nam bili susjedi, jedan dan se čula buka, udaranje, tko zna što se sve tamo događalo, a zapravo ni ne znam gdje se sve to odvijalo. Kao što napisah, sve je okruženo borovima, sve dok ne čujete buku narodnjaka odnekud ne razumijete gdje se nalazite. Da, bilo je zapravo ludo preko dana slušati njihove narodnjake, a navečer u klubu redovito neki drugi zvukovi na koje su se ljudi u dokumentarcu «Drugi Dubrovnik» naravno žalili.  Atmosfera ispred kluba Orlando mi je uvijek bila preugodna. Jedna od ljepših stvari je bila livadica koju također koristi Udruga mladih Orlando za potrebe raznih događanja, no nažalost radi obnove stare bolnice otežan je pristup livadici pa su ovog ljeta bili onemogućeni koncerti na livadici. Inače, livadica je prostor među borovima, s jedne strane vidite more, s druge se vide prekrasne kuće, što stare dubrovačke, što nove vile, ma prekrasno i danju i noću. Mogu tek zamisliti kakva je tu koncertna atmosfera, a baš na toj livadici su naši domaćini sreli dvije Njemice s dvoje djece koje su mislile tu prespavati jer su već prije žonglirale tu pa su znale za to mjesto i naravno da su ih pozvali u naše prostorije tako da smo jednu večer spavali s klincima, a znate kako je s klincima, ne možete spavati od njih, ali bilo je baš slatko.  Pogled s livadice.  Na Livadici su obično vježbali žongleri, a tu im se pridružila i naša Ruskinja koja se pritom i ozlijedila, ali ništa strašno.  Nadam se da će sljedeće godine opet zaživjeti nastupi na Livadici gdje je svojedobno boravio i predsjednik Mesić što je spomenuto u dokumentarcu "Drugi Dubrovnik" budući da je bio u neposrednoj blizini beskućnika koje na kraju nije ni vidio... Zapravo, kao što možete skužiti dolje su svi ljudi dobre volje dobrodošli, tako da ako poželite u Dubrovnik, ovdje ste dobrodošli. Ma gotovo je nezamislivo da postoji ovakvo jedno mjesto u top destinaciji cijeloga svijeta. U Dubrovnik dolazi tzv. elita iz cijeloga svijeta, a taj isti Dubrovnik osim neljubaznih trgovaca ima i jednu mladež koja je otvorena prema ljudima, barem oni koje sam ja upoznala. Iako, kolegica blogerica je imala jedno drugo iskustvo s pojedincem kakvih svugdje ima tako da se to lako zanemari. E da, kolegica blogerica je jedna od onih s kojima sam dijelila prostoriju i nisam ni znala za njezin blog kad nekidan slučajno ostavim komentar i eto čuda ispadne da smo obje tu na blogu i mislim kako nikad prije nisam otvorila njezin blog, a tu sam već 4 godine. Čudna je sudbina zar ne? Moram još spomenuti dva lika koja su me prvi dan dočekala i doslovce ubila svojim pričama. Najbolji domaćin Maro i Johnny- čovjek koji bi vjerojatno umro za Azru i Johnnya. Od njih sam se naslušala svakakvih priča o događajima u Klubu Orlando, može biti da ima tu i istine, ali kad ih ne poznajete, a čujete sve ono o čemu vam govore poželite se odmah vratiti doma, no sva sreća pa ljudima dadnete šansu da ih upoznate. Maro je bio jedan od onih koji nam nije dao da išta radimo, ali zato je imao veliki bonus kad nas je zvao da mu ipak pomognemo nositi piće, a taman bile na Banjama, no drage volje smo pomogle. A Johnny?, kao što rekoh-nađite mu Štulića i mislim da ćete mu ispuniti veliki životni san budući da je tražio Štulića po svijetu i nažalost nikad ga nije našao. Ako tko ima pravu Štulićevu adresu slobodno nek javi. Definitivno likovi koje ću još dugo pamtiti… Za razliku od prošle godine kad sam na blogu stavila lijepe fotografije Dubrovnika, ovaj put sam ipak dodala nešto sasvim treće, pa ipak je to bio moj 3. posjet Dubrovniku, očito se ima još toga za vidjeti i doživjeti. Mi nismo ljudi koji silaze s cruisera i boravimo tu 1 dan, za upoznati Dubrovnik treba mnogo više. Koliko god stara jezgra graada bila prekrasna ipak je Dubrovnik i ono van zidina, ipak Dubrovnik čine i ljudi koji u njemu žive, bili oni van ili unutar zidina... I da, shvatila sam koliko je lijepo imati u svom gradu Udrugu mladih ma kako god ona funkcionirala... |
17.08.2009., ponedjeljak
Patetika...
|
Danas mi je trebao biti prvi "radni" ljetni dan ali opet nekako sve prošlo neradno. I tako se sjetih bloga. Možda da se vratim na one stare fore kad se piše šta jedemo, radimo, kad kakimo itd. Da, da, mogla bih pisati što sam radila proteklih dana, ali sve skupa bi predugo trajalo budući da je dosta toga ostalo nenapisanog tako da nema smisla sad gomilati i silovati blog kako sam možda nekoć i radila ili kako još radim. A i ova sparina u sobi mi nije najidealnija za piskaranje… Žao mi je što ovo ljeto juri, što su najljepši dani iza mene (mislim ne bih imala ništa protiv da nisu,ali mislim da ipak jesu), što više neću provoditi vrijeme s nekim dragim ljudima i što se vraćam u staru rutinu. Na ovo ljeto gledam kao na neko oproštajno ljeto, na zadnje studentsko ljeto. Ne znam je li to dobro ili loše, ali znam da je bilo lijepo. Prvenstveno ću pamtiti još jedno ljeto u Dubrovniku zahvaljujući Udruzi mladih Orlando zbog kojih sam provela 9 ludih dana u Dubrovniku, upoznala neke sasvim nove ljude, jednostavno nezaboravno.. Drago mi je što sam mogla provesti određeno vrijeme s ljudima koji su mi užasno dragi, pri tome prvenstveno mislim na dvije seke zbog kojih poželim imati sestru s kojom se mogu tako često svađati, ali i dijeliti neke stvari koje možda s drugima i ne možeš;) U svakom slučaju kada prođe određeno vrijeme ostati će lijepe uspomene, možda još ljepše u budućnosti jer s vremenom volimo još više uljepšavati stvari. Čini mi se (samo mi se čini) da bih s pojedincima (ali dobro odabranim pojedincima:)) mogla živjeti i u komuni kao one Njemice šta su nam došle u Udrugu. Činjenica je da s nekim možete super funkcionirati na kavama, ali kada treba provoditi malo više vremena skupa počinje vas sve živcirati u određenom trenutku i tad se obično volim maknuti, naći svoj mir koji mi u datom trenutku fali. Mir, nekada toliko potreban... Ne znam što donosi jesen, ne znam što donosi zima, možda me nije ni briga. Bilo mi je dovoljno ovo ljeto za opustiti se, zaroniti i znati da ću opet izroniti. Da, bitno je izroniti…  |
