U što starimo?
29.01.2009., četvrtak
|
Napokon mi proradio Word pa evo da iskoristim dok još radi. Promijenila sam dizajn iz čistog razloga jer su se ljudi žalili da ne mogu ostavljati komentare, a i bilo je još nekih grešaka na starom pa eto. Jedino što mi se sad ne sviđa jest što se pojavljuju reklame na blogu, a dok sam imala grešku na dizajnu reklama nije bilo;) Još uvijek sam u fazi odmaranja (ne znam od čega), čini mi se da to predugo traje, ali linguz ostaje linguz;) Trenutno se ne mogu sjetiti što sam uopće htjela napisati, ali možda me tipkarenje odvede nekud. Sumnjam… Ma nema smisla, idem se bacit na nešto drugo, a bit će vremena za još mrcvarenja preko postova, vehe… |
09.01.2009., petak
STRAH!!!
|
Odrasli često znaju strašiti djecu dok su mala. Znate ono- ne idi tamo radi toga i toga, ne diraj to zato što, ne pij to narast će ti rep i te fore. Vjerojatno ni ne slute koliko takve «sitnice» znaju utjecati kasnije na dijete. Strašiti djecu vukodlacima, duhovima, mrakom i nije baš najpoželjnije, pogotovo kad sad pogledam sebe. Možda se na meni ne bi reklo, ali shvatila sam da sam jako strašljiva osoba, barem kada je mrak u pitanju. Ne znam otkud dolazi strah, zašto se nečega bojimo više, a nečega manje. Zašto se uopće bojim stvari za koje ne postoji uopće razlog da ih se bojim, a recimo ono čega bih se trebala bojati obično se ne bojim… Znam da imam fobiju od grmljavine, o tome sam često pisala, to ću zanemariti. Ali recimo druga vrsta straha jest od mraka, od duhova, te stvari... Od malena sam uvijek trčala po mraku da što prije dođem doma, znate onaj strah kad se ne smijete okrenuti iza sebe, kad se bojite vlastite sjene… Inače sam osoba koja voli doma biti sama, ali kad noć padne taj osjećaj samoće mi uopće nije ugodan. Recimo ako sam u jednoj prostoriji gdje je upaljeno svjetlo teško da smijem otići u drugu, a da se ne zapitam šta bi me tamo moglo dočekati… Pitam se otkud taj strah u meni?. Jesu li krive upravo te bapske priče iz djetinjstva?, horori koji se čine bezazlenim?, no na kraju se ispostavi da ipak nije tako i da na nas ostavljaju loše posljedice… Da, razlog zbog kojeg pišem ovo jest nedavno gledanje horora kod frendice u kasnim noćnim satima ili ranim jutarnjim. Iako sam se doma vračala zajedno s drugom frendicom, svejedno smo obje zamrle od straha, nije baš ugodno… Stigao mi je sms u 3.30h:"Jesi živa? Ovo je zadnji put da pristajem na ovako nešto, zasrala sam se, 1. kat je bio i Bože pomozi, prema tavanu nisam smjela ni pogledat." Uletjela sam u sobu preplašena, nisam čak ni u wc smjela otići, kamo li pogledati kroz prozor. Na moj strah frendica je također odgovorila :"Imala sam isti problem kao ti, bilo me strah otić na wc, čini mi se da je na 1. neki hororček, bolje da ugasim, al onda mi je pretiho i premračno." Opet zašto? Zar sam ja tako strašljiva osoba?, zar me neki horor koji je na kraju krajeva lijep (ako to horor može biti) može tako izluditi?. Zapravo, više me je izludila priča koju slušam od malena, a baš sam je se tad sjetila. Mogla bih vam ispričati tu priču za koju svi vjeruju da je istinita, ali kako njome mogu samo sebe preplašiti ipak bolje ne. A tek priča o klaunu. Postoji ta jedna forvarduša o klaunu koja nije istinita (valjda), no onda mi netko ispriča istinitu (valjda) priču gdje je klaun ubijao djecu i eto ti na. Sad se odjednom bojim i klauna i svega, čim se mrak spusti…  No, onda dolazim do drugih stvari koje nisu više pitanje straha već možda mog karaktera. Sinoć je padao snijeg, bio je divan prizor, toliko divan da sam poželjela izaći van, no bio je mrak . Dobro, vjerujem da većina razumije da nije lako izaći sam po noći samo da bi uživao u snijegu i vjerujem da većina ne bi ni izašla kao što ni ja nisam. Hodati sama po noći, za mene teška prepreka, osim naravno ako negdje baš moram, onda se sve može, ali samo radi gušta? Za mene ipak malo teže. No, onda se ipak sjetim kako sam znala hodati Gornjim gradom u Zagrebu sama po noći i nije me bilo strah. Bila sam na nepoznatome, ali ovdje gdje sam doma, gdje je sve koliko toliko sigurnije ipak se ne usudim. Za mene je nepoznato uvijek bio izazov, nešto čega se ne bojim toliko koliko poznatog. Sad iz običnog straha dolazim do nečeg drugog. Strah od ljudi? Dal mi vjerujete da mi je ugodnije otići s nepoznatim ljudima na kavu, nego s poznatim. Možda sam zato uvijek više voljela stopirati nepoznate ljude nego poznate od kojih bih okretala glavu. Vjerojatno me bila sramota no... Da, nameće se zaključak da sam čudna osoba, ali što kome znači čudno???. S nepoznatim ljudima često imam bolju komunikaciju nego s poznatim. Ali to poznati je uvjetno, nije da se baš družimo, pa mi je lakše ignorirati ih nego se družiti s njima. A s nepoznatima sam imala puno bolja iskustva, puno bolje razgovore, naravno zavisi opet o kakvom tipu osobe je riječ. Možda se bojim krivih stvari, možda bih se trebala bojati onih kojih se ne bojim, ali jednostavno je tako kod mene . Baci me na nepoznato i malo toga ću se bojati, ali reci mi da u noćnim satima idem sama u konobu, teško da ću tek tako otići. No, jedno je sigurno, bolje mi je dok ne pričamo o duhovima, dok ne gledamo horore i dok imamo svjetla u ulici… P.S. danas mi je rockas pa ću zaboraviti na strah i možda ga pobijediti s još jednim pogledanim hororom. Jerbo kako godine idu život se čini sve većim hororom;))). |
