U što starimo?
22.02.2008., petak
Reklame, reklame, dosadne reklame...
|
Volim zaviriti u svoj poštanski sandučić. Volim kad me dočeka neki poklončić koji sam čekala danima, jednostavno volim kad nešto nađem u svom sandučiću, a da nisu računi. No, osim tih toliko mrskih računa koji su ipak dio tog sandučića redovito primam nepoželjne pošiljke, tj. promidžbeni materijal. U zadnje vrijeme je postalo neizdrživo, letci na sve strane, u sandučiću, na sandučiću, na stubištu, nevjerojatno, bacaju ih gdje god stignu. Razumijem da je nekome posao dijeliti te promidžbene letke kojekakvih trgovina, no način na koji se ti letci ostavljaju je više nego bezobrazluk. Neku večer smo imali goste i lijepo kad su krenuli doma, otvorimo vrata, a ispred imaš što vidjeti. Na samom ulazu u stan razbacani letci, gosti gledaju otkud to, a ja bijesna se derem da ću gadove prijaviti, da ću staviti natpis na ulazu da to više ne rade itd. Mislim stvarno… Dakle, promidžbeni materijal je dopušteno stavljati u poštanski sandučić sve dok se ne stavi natpis da se to ne smije raditi. U zakonu o zaštiti potrošača čl. 90. lijepo piše u stavku 4: «Zabranjeno je ostavljanje oglasnih poruka i materijala na kućnim vratima i ulaznim vratima stana potrošača, kao i u poštanskim sandučićima ako je takva zabrana na njima jasno napisana.» No, nedavno sam gledala na telki lika koji je stavio natpis, a letci su i dalje stizali i stizali. Dotični gospodin je sve lijepo fotkao i podnio tužbe pa će se sad neko vrijeme naganjati po sudu i baš me zanima dokud će stići. Želim mu svu sreću... Zakon je propisao da će se novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 do 50.000,00 kuna kaznit za prekršaj pravna osoba, trgovac ako-ostavlja reklamne poruke i materijale na kućnim vratima i ulaznim vratima stanova potrošača, kao i u poštanskim sandučićima, ako je takva zabrana na njima jasno napisana (članak 90. stavak 4).Vjerujem da je Državni inspektorat i Udruga za zaštitu potrošača pretrpana ovim problemom, no izgleda da trgovački lanci nemaju namjeru stati. Svakodnevno smo zatrpani njihovim reklamama, naši sandučići su postali njihovi robovi... Rješenje za cijeli ulaz bi možda bio kad bismo se svi stanari dogovorili da stavimo natpis na sami ulaz i riješimo se svih letaka koji neumorno pristižu i u drugi plan bacaju poštu kojoj je tamo mjesto. Zašto da tražim svoje pismo iza letaka kojekakvih lanaca koji me uopće ne zanimaju?, njihove akcije, njihove super niske cijene, njihov papir kojim ne mogu ni vatru naložiti… Više od svega me zanima da li bi to upalilo?, bi li se obični radnik usudio ostaviti letak tamo gdje mu nije mjesto. Onaj tko ga je poslao svalio bi krivnju na radnika, to mi je jasno, no i radnici su ti koji bi ipak mogli malo pripaziti gdje stavljaju letke kojima mjesto sigurno nije na samom stubištu, ne ukoliko je već tim istim letcima zatrpao sandučiće. Dakle, ostavljaju materijala koliko može stati, smeća na sve strane, zašto bih ja uvijek morala žurno izbacivati letke da bi moja poželjna pošta mogla stati u sandučić? Ne vjerujem da bi i postavljena kanta za takve letke pomogla. Iz nje bi ljudi mogli uzimati te letke ako žele, ali s obzirom kolikom brzinom stižu morali bismo pronaći osobu koja bi tu istu kantu čistila. Dokud ćemo stići s takvim načinom oglašavanja? Trgovcima je to možda jeftin način, jeftin trik kojim se služe, no mene sigurno svojim bezobrazlukom neće natjerati da uopće pogledam taj letak, a kamo li da odem kupiti njihov proizvod. Ne na takav način. Dosadilo mi je gledati stubište zatrpano tim letcima, dosadilo mi je skupljati nečiji otpad… Za početak, dok na ovo kliknem objavi, pišem zabranu za stavljanje promidžbenog materijala i stavljam ga na sandučić. Kad već ne mogu očistiti stubište, pokušat ću očistiti svoj sandučić i vidjet ću hoće li letci i dalje stizati. A tko zna, kad stanari vide moj natpis, možda se ugledaju na mene pa nekako bar ublažimo količinu tih letaka…  ovo je još blaža verzija svega, trenutno stanje, no bude puno gore od ovoga... |
20.02.2008., srijeda
Kao da kaže:"Očisti me!"
|
Što ima goreg nego kad nešto napišete, a sve vam propadne?, ne vašom krivnjom već krivnjom glupog kompa. Idiot glupi, sad sam izgubila volju i ne da mi se ponovo, kretenčina glupa, stara, neka crkne već jednom ako misli, a ne da me ovako živcira. I što sad? Ma ništa, boli me briga, imam ja i pametnijeg posla nego da se svađam s njim ovakvim starim i glupim. Ali baš je sad morao zakazati, ma da, kad će ako neće sad…  |
05.02.2008., utorak
"U mojoj glavi"
|
Ovo mi se vrti u glavi otkako sam je čula prvi put. A čula sam je upravo na ovom mjestu. Imam osjećaj da mi neće tako lako izaći iz glave... |
01.02.2008., petak
Maškare, maškare, ne volim maškare...
 Svi smo nekoć bili djeca i dan danas smo, barem se pojedini od nas tako osjećaju. Postoje neke dječje stvari koje volimo, a neke koje i ne volimo… Kao mala bojala sam se maškara, onih velikih naravno. Krajem 80-ih dok sam imala nekoliko godina bio je neki običaj s malim maškarama i velikim. Običaj je običaj, no kad se običaj pretvori u zlostavljanje poznanika onda ga bolje ukinuti… No, vračam se u te 80-te kad su postojale velike maškare od kojih sam se skrivala u kući, iako je mama i njena "babska ekipa" bila dio tih velikih maškara, svejedno sam ih se bojala jer su bile zastrašujuće i uvjerljivo su plašile djecu s čim god bi stigle. No, prošlo je vrijeme tih velikih maškara i sama sam kao dijete došla na red za maškare. Moram priznati da nikad nisam uživala u tome, niti sam imala bog zna kakvo dobro iskustvo. Bilo me je sramota pa sam se obično nastojala dobro zamaskirati tako da me nitko ne prepozna. Sjećam se jednog djede iz tog doba i zbog njega se nikad ne bih ni vratila u to razdoblje. Postojali su ljudi koji su nas vračali s vrata, a zauzvrat su dobili jajima u vrata, no nisam se time ponosila niti sam voljela to raditi, no i to je bio dio običaja. Uglavnom, voljela bih da nikad nisam ni išla u maškare, voljela bih da se taj običaj ukine i sada. Naravno u ovo ne ubrajam kojekakve karnevale koji nas očekuju ovaj vikend, to je druga priča s kojom i nemam neke veze. Ja sam samo protiv ovih maškara što mi svakodnevno kucaju na vrata i ne daju mira. Ovaj zadnji mjesec dana, s početkom od 4.1. kad su prvi put pokucali na vrata, jednostavno je nemoguće ostati od tih maškara koje svaki dan dolaze i služe se kojekakvim trikovima da bismo im otvorili vrata i doslovce udijelili koju kunu. Što se mene tiče prava prošnja. Mislim, neka njih bude, ako je to već neki običaj, neka hodaju od vrata do vrata, ali neka se zna da dolaze 1 dan, a ne svaki dan. Razlog zbog čega sve ovo pišem jest sinoćnji prepad kad su mi iza 22h na vrata pokucale maškare. Zapravo, prije nego su pokucale pokušale su same otvoriti vrata pa sam skoro pomislila da brat kuca, no sjetila sam se da je netom prije došao doma. To me je baš razljutilo, ušli bi sami da nije bilo zaključano. Na moje pitanje tko je, odgovorili su:"Susjedi." Čuli su se dječji glasovi, a tko će drugi biti nego maškare. Bila sam začuđena, nisam naravno otvorila, već sam spremno odgovorila:"Nema nikoga." Ostala sam začuđena otkud u to doba, pa gdje su im roditelji, šta djeca u to doba ne bi trebala biti na spavanju??? Kako sam jednog malog prepoznala onda mi je ipak donekle sve imalo smisla. Klinjo dolazi svake godine na vrata, i to više puta tijekom maškara, on i njegova mnogobrojna braća. Neki dan je mama prepoznala jednog što je dolazio dan prije, na što je spremno odgovorio da je to bio njegov brat. Začuđujuće kako uvijek imaju na sve odgovor i zaista ne razumijem te njihove roditelje koji ih puštaju, očito ih oni tjeraju na to, pa ne bi djeca dolazila svojevoljno svaki dan, nadam se da ne… A iznenadio me još 1 trik kojim se služe. Naime kad im moja mama otvori vrata spremno zapjevaju pjesmu njoj u čast dozivajući je imenom. Kako moja mama spada u one koje ne mogu tek tako vratiti nekoga s vrata, pogotovo bojeći se da je ti neki ne znaju kao što je mislila da je u ovom slučaju djeca znaju, tako ih "nagradi" kojom kunom ne shvaćajući da su joj ime pročitali na vratima. Domišljati su ti klinci nema šta… I samoj mi je neugodno otvoriti vrata pa ih vratiti, stoga su mi ovih dana vrata zaključana i jedina moja samoobrana jest ta da uopće ne otvaram vrata. Tako ne vide oni mene niti ja njih i grižnja savjesti je puno manja, pogotovo kad mi kucaju navečer u 22h, a ja već u pidžami. Ako sam im slučajno otvorila vjerojatno ću im nešto i dati, no ovako sve dok ih ne vidim nekako mi je lakše. No, da zaista tu i tamo moramo otvoriti govori prošlogodišnja priča kad smo gotovo zalupili vrata malom bratiću koji je došao samo nama u obilazak. Stoga ipak moramo biti oprezni jer nisu ni maškare sve iste, neke hodaju 1 dan, a neke mjesec dana i zbog tih što mi ne daju mira iz dana u dan "nastradaju" ovi drugi pošteni. No bilo kako bilo, meni se taj običaj ne sviđa niti malo, jednostavno ovo su vremena kad je teško pokucati nekome na vrata kao što je teško i otvoriti vrata pa makar se radilo i o klincima. Njihovi roditelji bi trebali malo povesti brige da im klinci ne hodaju navečer po zgradama jer mrak je mrak. Neka se djeca maškare u školi, neka idu na karneval, neka kucaju u podne na vrata, ali nemaju što gotovo u ponoć tražiti okolo. Mogu slobodno reći da su bezobrazni, pa neka se ljuti tko god hoće. Više ne razumijem koji je smisao tih maškara, jedino što znam jest da traže novce i da se to više nikome ne daje… Pa k vragu prvi mjesec je bio dug, ljudi moji nema se, šta bih i ja trebala staviti masku i tražiti koju kunu. Nije to način, ali s obzirom koliko klinci dolaze pomislila bih da je jedina smisao maškara ta… Ako se varam slobodno mi recite, no sigurno nemate ovako "lijepa" iskustva kao što ja imam… |
