PAJI, THEBELOM, MONTYJU, PYTHONU...
... I SVIMA KOJI PREŽIVE IZOBILJE PROLAZNOSTI
Gledam ove električno-digitalne božićne prizore i čudim se ljudima kako su olako prokockali prave tradicijske vrijednosti. U moje vrijeme Božić je bio pravi doživljaj koji je trebalo znati preživjeti. Mama i tata danima prije probirali su najmršaviju djecu. Mama bi nas umatala u šarene krpe a tata jedno po jedno vješao na bor.
Mene je mama jako voljela i pazila bi da me konopac ne žulja previše oko vrata. Tata bi svejedno stegao omču malo jače. Bojao se, jadan, da netko od nas ne padne i slomi ruku, nogu, nešto...
Deblja djeca bi stojala pokraj bora, palila i gasila svijeće, pjevala 'Zvončiće' a onda kriomice, kad nema roditelja, odmotali jedno od ukrasne djece i... pojeli ga. Nikad mi Tri Kralja nismo dočekali u komadu.
Pjevanje i puhanje u svijeće bilo je jako naporno i uvijek bi se neko dijete od umora srušilo. Otac bi ih onda pobaco na smetište i otišao na pijacu kupit 4-5 metara nove djece. Psovao bi po cijeli dan kako se u tu jeftinu rumunjsku robu ne moš pouzdat.
Nije on bio loš. Nas koji bi se pokazali kvalitetnim puštao bi povremeno spavat po cijeli sat. Slame nismo imali jer bi sve pojeli do Svih Svetih. Nismo imali zemljani pod. Nismo uopće imali pod pa smo spavali na zraku.
Al' taj zrak, nekada... To je bio pravi zrak – a ne ovaj današnji.
