Ne znam što bih napisao. Imam osjećaj da pišem samom sebi. Neki čudni dani, toplo-hladno-čudni. Pospan sam . Ne mogu spavati već četiri dana. Muči me ona noć ofarbanog lica. Tako mi se sviralo...mamu im... Kupio žice. Fender. 50 kuna. Pe-de-set. Fifty. Užasne su. Čak i za moje jadne prste. Lijo, jel znaš da mi nisu dali svirati na gaži? Ha? Na Huljeva se posebno ljutim. Ja očekivao podršku, a ono...magla. Doti me izvrijeđao. Na neki način. Uh, baš sam pi.kica. Sve me živcira. Ovi zadnji dani prolaze mi sporo i nezanimljivo. Ajmo snimit nešto. Pa da pričam djeci. Mislim, ko će mi vjerovat kad budem stari konj? Niti sada me se ne doživljava ozbiljno.

Pauci

Pauci u sjeni spušteni lanci
skupe ideje na ulici stranci.
Bez ikakvog reda, bez imalo srama,
šulja se tiha,uzavrela tama...
Tik do gasa ispušteno ulje,
poneke riječi preglasno bruje.
Uz butelje znaš,nemamo srama,
a šulja se tiha,uzavrela tama...
Gdje se skriva? Kamo li gmiže?
Uz jakost, dobrotu sve naopako stiže!
Da liječi mi snove, prospava mi dane
a sve zbog tihe, uzavrele tame...

Pa hvala ti baš, nek ti je sreća!
Neka ti, znaš, bude još veća!
I neka ti dane ostavi tihe,
a zvukove glasne jake i britke.
Još zbilo se nije, kod druga mog,Lije, ponoć da čujem bez bluesa
i smije ovaj put proći pa makar iz ljutnje,
snažnoj gluhoći, nemajući šutnje.
Hvali se nova,komična drama
uz butelje, znaš, nemamo srama.
Pa polako dodje šulja se k nama
a štuje ju tiha,uzavrela tama...

Ozzie

Prenijeli smo svoj smisao na prvom postu ovog Bloga...nažalost, neka viša sila ga je srušila.
Taj prvi post je tako nažalost postao i zadnji.
Pa evo sad opet, blog izgrađen ispočetka i ovaj put nadamo se ostaje.
Ispričavamo se svima, a ponajviše nama, jer mislim da smo mi bili jedini koji smo patili za našim blogom.
Pa eto tako, krećemo ponovo...

Mi sviramo gitare. Ima nas 3. Volimo blues...Paradoks je što smo rijetko malaksavi i rijetko nezadovoljni...
Zapravo, jako smo prpošni mladići. I sviramo blues jer nas veseli.
Čudan spoj tri potpuno različita svijeta, a opet toliko slična. Poveznica je ukorijenjena negdje između ljubavi prema
glazbi, piću, egocentrizmu, prijateljstvu i ženama.
Neću patetizirati, volimo svirati za svoju dušu, volimo da ljudi uživaju u svojem svijetu dok mi u pozadini sviramo, ne
zanima nas slava.
Improvizacija...puno improvizacije. Smatramo da kalupiranje glazbe uništava njen smisao. Nemamo probe.
Nemamo ni pripremljen set prije svirke. Zašto bi? Puštamo da ljudi svojim raspoloženjem diktiraju naš tempo.
I ako uspijemo uhvatiti taj tempo, onda se veselimo. Što znači da opet nismo u bluesu....čudno.

Zašto Pričam ti blues...?

...upravo zato.