Sjedila je u kutu.
U mračnom kutu. Sama.
Oči su joj sjale.
Nažalost, zbog suza.
Ona je plakala.
Sve joj se srušilo.
Ljudi su pokraj nje prolazili
hladnokrvno, bez obaziranja na nju,
djevojku punu tuge i usamljenosti.
Ona se na svakom koraku razočarala.
Voljela je samo svoj kut.
Kut koji ju nikad ne bi iznevjerio,
uvijek bi ju čekao taman i prazan,
a ona...Ona bi ga popunila
papirima, pjesmama, suzama...
Hodala je noge su je same vodile.
Što je ljubav? Što je sreća?
Što je radost, veselje? Koja razlika između smjeha i osmjeha?
Što je srce? Što je toplina?
Sve su to bile za nju samo riječi...
Samo riječi koje bi neprestano naokolo čula...
Za nu su to bile riječi bez značenja...
Jer ona nije znala što znače...
Ona nije imala prošlost,
ni budućnost,
Samo gorku sadašnjost koja je uvijek ista.
Hoće li u nekom drugom svijetu biti sretna?
A što je uopće sreća, općenito?
Za nju je sreća bila svjetlost
koja bi uspjela ili htjela
doprijeti u njezin kut.
Ali što je sreća za nas?
Dali je sreća za nas isto tako jednostavna
ili grubo nezadovoljena?
Često se ona pitala ''zašto ja'',
ali još češće ''zašto sama''!?
Ljudi joj nisu pomagali,
nisu je niti činili tužnom...
Ljudi ju samo nisu primjećivali,
nisu htjeli primjećivati...
A to boli...
Ona nikad nije osjetila nečiju toplinu,
leptiriće u trbuhu, osmjeh na licu...
Ona to nikad neće osjetiti!
Željela je umrijeti...
I to kako često je željela...
Zaželila bi tu želju svaki put
prije spavanja...
To joj je bilo poput molitve
u kojoj traži milost...
Ta njena želja je bila iskrena,
želja žarko zaželjena.
A što je želja, općenito?
Za nju je želja jedinstvena stvar...
Da li je želja i za nas jedinstvena
ili je želja kurva koja se prilagođava
onako kako nam to padne na umu?
Često puta si je ona rezala žile,
ali samo bi se raskrvarila i ništa više.
Kapi krvi označavale bi put
kojim je noću hodala.
Često bi ona promatrala ljude
i sve to zapisivala u svom mračnom kutu
u svojoj bilježnici
i stvarala bi bi ona
predivne stihove,
kroz koje bi se osjećala ta patnja,
bol, tuga...
A što su stihovi, općenito?
Njoj su stihovi bili jedina imovina koju je imala.
Jedina iskrena, zadirujuća oporuka
koju je htjela svijetu ostaviti
nadajući se da će ih jednog dana
netko, slučajno, pronaći.
A što su za nas stihovi?
Da li imaju i za nas takvu vrijednost
kao za nju
ili
je to samo slaganje slogova
bez smisla
kao gradnje kuće bez temelja?
