Bacila bih sve svoje papire,olovke…Svo bih svoje carstvo bacila u vatru samo ako bi te to moglo vratiti.Znam da znas! Bio si sve sto sam ikada zeljela od zivota. Jedina osoba bez koje se izmjena plinova u mom disnom sustavu ne bi mogla odvijati. I sada te vise nema. Sada shvacam koliko sam izdrzljiva. Koliko sam kao covjek sposobna podnjeti boli…Koliko mi nedostajes!!!
Proklinjem…Proklinjem sebe.
Proklinjem jer…
Da sam bila tamo,jos uvijek bi bio ovdje.
Jos uvijek bih imala priliku gledati najljepse oci na svijetu,pune snova i planova.I sve, sve na svijetu bih dala samo da te mogu vratiti.
I vise nemam zbog cega nadati se boljem sutra.
Znam,kad-tad cu pronaci nekoga tko ce te djelomice zamjeniti,ali nikada nitko u potpunosti.I znam da ce kad-tad biti bolje.
Do tada nastavljam svoj sivi put.
Do tada ce svaka moja umotovorina biti pisana istom inspiracijom,istom zeljom i ceznjom za Damirom.
Do tada ce citav moj svijet biti grijesan,svi ljudi ce do tada za mene biti manje vazni.
Do tada nikome ne mogu,a niti zelim vjerovati.
Do tada…
Uzimam olovku i papir kada god je bol prejaka da bih bespomocno promatrala kako zivot pored mene prolazi.
Neka on prolazi,ali…Ja za vrijeme trajanje te radnje moram biljeziti puls svoga srca, biljeziti svoje osjecaje.Nastavljam se boriti s bolom,tugom i depresijom. Ne ustrucavam se priznati da se bojim sutrasnjeg dana.
