Wish You Weren´t Here

Često su me ljudi pitali zašto pišem takve priče.U čemu nalazim inspiraciju.
Koji je razlog pisanja tako nečitljivih poruka koje vjerojatno drugi ne kuže.
Mislim da se moj pojam bajke razlikuje od vaše.Znam da u meni nije skriveno dijete,nježno i ranjivo,baš tako-nije skriveno nego se itekako vidi.
Ljeti radim,inače čitam knjige i pišem pjesme,uglavnom ljubavne,koje ulaze i u najmanju česticu moje duše.
Stvari koje se događaju i ljudi ih ne mogu niti registrirati,ja opažam, ja upijam, ja iskrivljujem i prenosim u moju dimenziju,ja pamtim...
To je nešto bezgranično, obnovljivo i naizgled smiješno,ali meni znači sve,mene naprosto tjera da ne posustajem u pisanju svojih bajki.
Svejedno mi je jesu li to vama bajke,paraju li vam srce,pa čak niti dali nalazite u njima susretljivost i prijateljsku naklonost.
Eto sad smo došli i do toga-pitanja prijateljstva.
UUUuuu, PRIJATELJSTVA, ogromna i gigantska...Zar vam se ne čini kako sve raste,ljudska pažnja, uhvatanje za riječ, primjećevanje detalja, težnja za moći i središtem pozornosti, prozori,naravno-kuće.
Reći ću vam ono što znam, jedna stvar koja mi treba i koju se bojim izgubiti vrlo je sitna,teži jedan gram i posve je nevidljiva.
Čini mi se da je to dovoljan razlog svemu što vas ovdje očekuje, na mojoj stranici, u mojim gostima.
Pa dobrodošli, svi ste pozvani ukoliko razumjete riječi koje izlaze iz mojih ustiju.
Trebali biste otkriti koja je vaša glavna stvar, je li vidljiva, nije li, je li uopće na vama ili na nekoj drugoj osobi.
Htjela bih da se naučite žrtovati, da vidite moje radove i prokužite kako voljeti do kraja vašu omiljenu posebnu stvar na svijetu i da makar žrtvujete razumljivost bloga i riječi koje izgovarate samo da biste to s nekim podijelili jer zaista vjerujete u to.
I to za vas ne nestaje...Premda je nevidljivo.Možda smo u istom slučaju.

Ovako, krećem...
ja sam dijete mediterana, ja volim segs i rock /n/roll,
ne moram pušiti jer sam opaljena mjesecima.
Takva sam, i takva se sviđam samoj sebi,
ali ipak želim biti netko i nešto jednoga dana
da se mogu prisjetiti kako je sve ipak moguće...

Jer,dakle, mislim da je sve moguće,je, da sve je moguće,
fantastični prizori iz vlastitog života i tuđih koje konstantno pratim
govore mi kako je sve moguće i kako se isplati pokušavati,pokušavati,i nakon svega opet pokušavati,pokušavati,pokušavati...
Brijem,Briješ,briju da sam ja u pubertetu.Oke!

Tko brije da ovo nije fantastika, neka brije i dalje sa mnom istoj razini.
Ali tko misli da ovo je fantastika i uzaludno vrdlanje po rječima,i to još bez ikakve logike,ja brijem da je pod utjecajem pokvarenih organa vlasti i bolje da se odseli u mc donalds-leglo droge današnjice,koje je bez nade,bez snova i sreće...bez mirisa prirode...

jest da mc donalds ima integritet, inicijativu, sve skupine ljudi,čovječanstva,starosti,rase...
ima kapital,ima burzu,ima sve za što ja nikad pojma o pojmu neću imati.
ali pregazit ću ja taj mc donalds
i dok sam ja živa neće se stvoriti u puli i okolici drugi(2.)mc donalds
i neće se razrušiti drveće uz lungo mare
i neće se izgraditi novo naselje za ruse...

ma racku,
ja sam samo dijete mediterana,a šta dijeca mediterana rade,
sjede i šute,
ne ljute se uživaju
mi smo najsretnija djeca na svijetu,
bili kakvi god da bili mi smo tu za sve vas,
a međusobno smo tu jedni za druge...
Jer što bi mi s vama drugima,
vi za nas niste potrebni...
mi vas niti ne primjećujemo...


e...ako se još tko osjeća kao dijete mediterana neka odgovori na sličan način i neka objeduje u mc donaldsu samo jednom godišnje kad je to neophodno,kao ja...
i onda ću shvatiti odgovor kao odgovor