Sve je ostalo tišina ...

nedjelja, 11.02.2018.

Dimanche sans toi

no.442

Danas je nedjelja, dišem jezivo meko
poput jelena sa strijelom u vratu. Ovo je mjesto
tisuće i tisuće lovačkih pasa koji hrle mi u zagrljaj.
Jutrom čitam tišinu pospanih ptica, zvuk posuđa
koji uvijek ima neke veze s prostorom između dva objekta.

S balkona se prostire jednaka daljina
U podne gledam u ogledalo i ponavljam - sve je san,
sve je san.
Kasnije čitam duboko u izrečeno, čekam simbole
i simbioze i još poneko s. Kao sutra, smijeh,
spavati.

Sudbina.
Uvečer čitam članke o ljudima koji bježe od ratova i gladi
o smrti poezije i moru, plačem i sve naginje u plavo.
Danas je nedjelja, u svemu nazirem tebe,
u svemu te čekam.

11.02.2018. u 21:50 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Komedija je, ako tragediji dodamo vrijeme.

Art is the most intense mode of individualism that the world has known.





The right to appear ridiculous is something I hold dear. (Bono)

Svatko od nas stoji sam pod nebom proboden zrakom sunca a večer već je tu.





LUDA ŽENA

Neću pjevati pjesmu Maju
Ona treba biti vesela
Čekati ću do Novembra
I otpjevati pjesmu o sivilu

Čekati ću do Novembra
Jer to je moje vrijeme
Izaći ću u smrznuti mrak
I pjevati nalošije što znam

I svi ti mali ljudi
Zurit će u mene i reći
"Ovo je ona luda žena
Što nije željela pjevati Maju."