Sve je ostalo tišina ...

nedjelja, 19.06.2016.

Clarisse

no.436

Prošla je gotovo godina dana od kada sam zadnji puta ostavila trag. Što se promijenilo?
Ja? Da. Deblja sam. Još više nego inače. Ne ne to. Što se promijenilo u vezi, znaš, onog o čemu ne smiješ pričati.
Aha misliš na Njega? Bilo bi super lagano reći on se promijenio ali to bi bila laž. Iskreno na kraju ne znam što da kažem ili mislim ili ono najgore što da osjećam. Jer ta zadnja crtica je pravi izdajnik. Ja si kažem, ja si objasnim, ja razumijem ali kada u gomili začujem smijeh a u trbuhu mi se zafrkne na najjače od uzbuđenja onda znam da još traje. A zapravo znam li? Koliko me uvjeravao da umišljam tek sam sada sklona u to povjerovati. Jer trebam. Jer je nestao. Moram se opravdati.
Planiram pisati blog već mjesecima a nikako. Nikako priznati poraz. Jao smijeha. Poraz? Zar je bilo borbe? Ne. Jer sam kukavica, da nisam borila bih se. Izgubila bih sada znam, sve bi bilo uzalud ali barem bi imala nešto opipljivo iza sebe.

Usudim se ti se obratiti direktno. Jer znam da ćeš ovo pročitati, jer ziher tu i tamo ma čak i ne toliko često zaviriš jer te zanima pišem li o tebi. Jer si tašt. A tašt si jer si umjetnik. Zato znam da ćeš ovo pročitati.
U glavi imam knjigu, nekoliko svezaka ... sve ono što se ne bih usudila nikada napisati da netko ne prepozn da se radi o tebi. O čovjeku mog života koji srećom eto to nisi. I napokon mi je dosta same sebe i svih priča. Koje pričam sama sebi dok ti živiš i boli te kurac za mene. Ne javljaš se, ne zanima te kako sam, što radim i dugo sam se pitala zašto. Jer rekao si jednom da smo prijatelji. Znala sam da nismo. Radio si distancu. Stavljao me na mjesto. Ja sam koristila priliku jer sam takva.
Trebala sam znati da lažeš. Nije me bilo briga. Hranio me tvoj pogled koji je tražio da li te gledam. Gledala sam te, stalno sam te gledala naročito tvoje usne koje nisam eto nikako uspjela naljepiti na svoje. Barem jednom. Ni onda pijana gore u ribnjaku. Koji debil sam ispala. Krivim svoj izgled. Kao i uvijek. Vjerojatno nikada neću znati da nije važno kako izgledam nego je to kako se ponašam ljudima odbojno. Jebeš ljude. Ako ti ne pašem makni se. Nisam jednostavna, gnjavim i naporna sam. Tko izdrži moj je prijatelj. Nemam baš prijatelja, jel.

Uglavnom bila sam zaljubljena u tebe. Grozno jako odvratno toliko da mi se povraća od same pomisli koliko sam drmila o tome kako te želim. Rekao si da to umišljam. Da si tvorevina mog uma. Da sam se zaljubila u nešto nestvarno. Seronja si i kukavica. Pravi muškarac bi se uhvatio posla a ja bih ti uzvratila ljepotom. Jer bi to zaslužio.Najmanja stvar je skinuti kile. Vidio si me kao malu debelu koja fantazira. Umišljeno i bahato onako grandiozno ... jer i sad kad pišem ovo razmišljam koliko si mi bio impresivan. U tramvaju u vožnji pomislila bih na tebe i stresla bi me struja. Dok sam čitala svi muški likovi poprimali bi tvoj izgled. Od pomisli da bi me odveo u krevet imala bih čistu tjelesnu reakciju. Nekad sam razmišljala o tebi dok ... zašto ovo pišem. Evo ti dokaza koliko sam glupa, pokušavam napisati da sam gotova i čista od tebe a postaje mi vruće i vrti mi se u glavi jer si ovdje iza mene nagnut nad monitor i čitaš što ti pišem.

Pišem ti da si smiješan. U tom uređenju u kojem živiš. Ne znam ništa o tome zapravo jer eto nisi me nazvao godinu dana, nismo popili pivu niti kavu. Nismo ništa. A ti si sretan. Dugo sam si govorila one trash romantične klišeje, hej, pa glavno da je on sretan, pusti ga, ovo ono ... kamo da te pustim kad nisi ni bio kod mene. Ali svejedno si smiješan. Imaš ulogu, prošao si inicijaciju, volio si spominjati kako živimo po tome a eto imao si jednu svoju... inicijaciju u plastičan život. Serem gluposti. Ne znam što radiš. Možda ti je život jedan dan fantastičniji od drugog, milost Božja i nirvana. NIsam ni sretna zbog tebe ni zavidna ni tužna ... problem je u tome da sam nikakva.
Zadnji puta kada sam te vidjela pokušavao si razgovarati samnom. Namjerno sam izmotavala. Nemamo što reći nakon što me ne nazoveš godinu dana, nakon što nestaneš,ne želim komentirati sa tobom predstavu niti odgovoriti na to kako sam. NE ZANIMA TE. Znaš kako znam?
N I S I M E N A Z V A O G O D I N U D A N A.
I to je to. Jednostavno. Otpala su ti krila.( znam sa si sad sretan ) Nemam te više tamo gore ( sad si još sretniji ) nemam te nigdje. Tvoj imaginarni zagrljaj onako sa leđa je nestao. Tvoje nepoljubljene usne samo su tu evo sada kada ih spominjem možda zadnji put i sve ostalo što je ostalo a nije ostalo ništa ne postoji više.
Postojiš ti tamo negdje u svom stanu sa novim policama i ja ću reći bravo. Jer Bog ne griješi. Ja ne bih bila dobra u priči sa policama ja bih htjela svemir. Ja bi htjela izgubit nas između korica. U sadržaju ne u formi.
Ne voliš je.
Znam to. I nisam sretna. Ovo što pišem evo više me ne veseli. Samo ću biti sretna zbog mira koji imam od kada sam te zadnji puta vidjela. Pozdravila sam se sa tobom a nisi ni znao jer te nije briga. Ti si se samnom već odavno pozdravio. Prije godinu dana.

Možda je sve ovo hrpa gluposti ali van mene je. I to mi je trebalo. Doživi ovo kako želiš. Smij se, reci sam sebi pa ova je zaista prolupala, pati od halucinacija. Ja ne vjerujem ili nešto treće, možda verzija u kojoj me žališ pa gle ju sirotu, koji psihopat ... što god je tebi zgodno. Meni je svejedno.
Znaš što sam si ostavila jedino jer je predobro da bi bilo bačeno. Nešto možda najljepše što ću od ikoga dobiti.
Ostavila sam si Clarisse iz Fahrenheita na koju si rekao da te podjsećam.
Čitala sam knjigu i plakala. I to si ostavljam.

Sretno završavam sve ovo. Natrakeljah gluposti ali baš me briga.Vani je. Mogla bih još slova i slova potrošiti ali čemu.

Prekinula sam trošiti riječi i misli na tebe. Mogu pisati dalje. Slobodna od sama sebe.