Sve je ostalo tišina ...

nedjelja, 13.07.2014.

Nekada davno prije par sati.

no.429

( o sati sumnje, sati bola …. sati bla bla bla bla )

Prije je bilo super kada sam upoznala nekoga tko je isti kao ja. Nazivala bih to u nekoj krajnosti srodnom dušom,pomislila ovo je osoba sa kojom ću koračati dalje kroz svijet, ali malo sam ja znala.
Isti kao ja. (O tome bi se dalo ali ostanimo bazični. )Smisao za humor, cinične obzervacije, volimo iste filmove, glazbu, životinje,knjige, poeziju, razmišljamo o nastanku svijeta … o nama kao ljudima, zanimaju nas iste teme, volimo iste stvari, ne volimo iste stvari … tako smo prokleto isti da je milina i mi smo jednostavo stvoreni jedno za drugo.
Istina je da to nije istina.
Istina je da za nešto 'više' si nećemo nikada biti dovoljno privlačni. Samodostatni smo u punini i to što dijelimo je ugodna zaštićena zona u kojoj se osjećamo zadovoljni. Mi smo prijatelji.
Smijem li u ovome kontekstu zanemariti svoj težak karakter i svoju težinu uopće. Budem, jer dosta sam se vadila na to. Potrošila sam trećinu života na samosažaljenje i nevjeru i sebe.
PRESKAČEM.

Ironično, strašno sam romantična u zadnje vrijeme.
I tako već godinama.
( nije li odvratno plagirati Bukowskog, ali rečenica je tako prokleto jaka da moram )
I znam da nije u redu tjerati samoga sebe da ne osjećaš to što osjećaš i negirati svaku toplu misao ali moram jer ako se pustim – boli na kraju a to mi se više neda. Ljeto je. Plavo nebo je krivo i moja prebujna mašta.
Imam tisuću priča zaključanih u glavi a lijena sam ih zapisati. Kad vidim tko sve objavljuje knjige, pomislim si zašto ne bih i ja … ali moja ljenost me vrati u realnost. FUJ.
Ja bih sve ali prstom ne bih makla za to. Odvratno od mene. Nema iskupljenja u ovome što pišem. Jednostavno pišem.
I kad nekad hodam osjećam da je prostor do mene ispunjen, da ako malo pomaknem ruku ću osjetiti nečiji dlan i uhvatiti ga. Zamišljam glupe filmske scenarije za koje mi nedostaje životnog budgeta.
I naravno da se posramim svake slobodne misli jer tko sam ja da si dopuštam te filmove. To je glas protiv kojeg se borim u zadnje vrijeme.
I tako već godinama.
Želim biti barem jedan dan neopterećena. Da ne mislim o ničemu. Da se ničega ne bojim, da ne brinem, da nikome ne trebam, da ja nikoga ne trebam … da je tišina ili glazba, pustara ili gužva ali samo da JESAM i da stojim i pomaknem se kad to JA poželim …

Some other life, ha.