ponedjeljak, 01.07.2013.
I get my self a gun
No.420
Dakle ovako ja ulazim u auto koji je pretrpan a on ga vozi. On je na mjestu vozača dakle on ga vozi. Ja sjedim i pojmim da je živ. Da nije mrtav. To znači da je živ. I sretna sam. Plačem. Obuzima me ogroman val sreće kojem se prepuštam a ujedno mi je strašno bad jer mi se sestra sa zadnjeg sjedišta auta smije. To ne mijenja činjenicu da je živ i to poništava negativno. Zagrlim ga dok on glumi svoje i poljubim u lice. Zahvalna sam. Jer sam takva. I u snu sjetim se sna.
On je u bademantlu i bijeloj potkošulji kako to već je i ja jednostavo stojim u njegovom zagrljaju. Osjećam se zaštićeno kao nikad i taj osjećaj vežem uz to i na javi. To što on jest. Moj štit.
Ima i sexa zato što je neizbježan i simbolizira transfer moći. On daje ja primam i sigurna sam.
Neobično je plakati za nekim koga ne poznaješ ali to ne znači ništa jer on te svejedno taknuo.
Duboko zauvijek.
Razmišljam ponekad kroz njega. On nosi moj bijes i riješava ga i zato je potreban. Znam da je to lik ali to je on koji nam se dao.
Laskam si da poznajem glumu.
Nemam pojma.
Samo osjećam. Idem. Glavinjam. Patim. Volim. Obožavam. Kritiziram. Osjećam se posrano. Volim nemoguće, nedostižno nevjerojatno ali volim jer mi koristi. Čak i glas. Gesta. Pogled.
Uživam dok boli. Odvratno mi je to kad osvijestim stanje.
Zaljubljujem se iz potrebe.
Ne volim nikog osim napravljenih i izmišljenih. Oni su mi stvarni iako ih nema.
Mislim da je preočito da mi je čaša puna bitter lemona i votke. Jer pričam.
Idem u ton. Moj ton su slova.
Ne samo A nego cijela abeceda. Znam da sam zatvorena.
Volim previše, premalo, prekrivo.
Volim.
Volim misliti da je to dosta. Znam da nije.
Znam da je linija manjeg otpora željeti biti lijep. Ali nekad bi bilo tako prokleto lakše.
Ne razmišljati samo biti.
Otišla sam predaleko. Samo sam htjela o NJEMU.
Vrijeme je da napišem nešto.
NEŠTO.