petak, 23.09.2011.
............
no.413
ponedjeljak, 19.09.2011.
GLA(GOL)
no.412
19. rujan 2011. godine
Vrijeme je.
Sunce je otišlo na godišnji odmor i nije mi žao. Volim plavo nebo i toplinu ali ne volim sljepljnu kosu na potiljku nakon tuširanja, znoj koji kojeg svako malo moram brisati sa čela maramicom poput starog debelog čičice u kojeg se pretvaram. I tek me neki dan uhvatio strah te činjenice.
Vrijeme je za pisanje. Pala je kiša, što mi ne znači ništa što se ostanka u stanu tiče, ionako sam stalno unutra. Ipak današnji kišoviti ponedjeljak je znakovit. Ljeto je zalupilo vratima i bok. Vidimo se. Idi odlazi, nećeš mi nedostajati.
Dakle za što je vrijeme. Za primiti se posla.
Imam stol, koji doduše nije moj ali ga imam. Imam kompjuter, koji je na izmaku snaga, ali ga imam. Nema mjesta isprikama a stalno ih tražim. Riječ LIJENOST me guši jer je oživjela. Riječ GRIJEH isto tako. Mišlju, riječju, djelom i PROPUSTOM.
Riječ PROPUST boli. To bi bila riječ koja bi me opisala.
Što je ova jadna duša isplanirala. Provesti ljeto brinući se za sebe. Znala je da može jer je to već nekoliko puta napravila. Nisam. LIJENOST je pobijedila. I ne želim joj dati osobnost i učiniti je krivom, jer je dio mene, ja sam joj uzrok. Ovako samo puno ljepše zvuči.
Nisam se pobrinula za sebe. U one hlače koje sam pripremila i dalje ne mogu ući. Ha ha, možda mi čak već i trebaju broj veće.
Ustvari nije smiješno. Nimalo.
I tako dragi dnevniče, ništa od Njega.
Planirala sam ga zavesti, osvojiti, otrovati ga svojom magičnom podsvijesti koju bih mu otkrila - ali sada ne želim. LIJENOST.
U redu je, iz navike, i nije u redu iz bunta - i ovo drugo je ispravno.
Samo mrdni me, mrdni uljuljkanu, naviknutu na slabost koja je postala opravdanje, izlika i što već ne.
I sad u treutcima dok gledam kroz prozor sa moje desne strane i gledam sivo nebo i kišu .... i stvaram predivne scenarije koje pretvaram u filmove - ništa.
Kolika je moja privatna kolekcija. Romanse, drame, porno ... porno? Porno.
Moć VIZUALIZACIJE.
Moja sprava za mučenje. Lažne ekstaze kojih mi je dosta. DOSTA. A sjedim i ne mičem se kao da me netko zaljepio i pod prijetnjom života mi zabranio da ustanem.
Želja.
Dobar dan. Znaš da te želim? Zaboravila sam te a onda sam te vidjela kako izlaziš iz vode proždirućeg pogleda i upala sam u zamku. Svoju. Nisi mene lovio, ha ha ha, ne pomišljam na to ali sam uhvaćena.
Kako si? Kako sam ja? Nikad nećemo razovgarati rečenicama kojim razgovaraju ljudi da izmjene najobičnije informacije.
SLABOST. Izbjegavam pogled, smišljam male slatke cinične primjedbe koje su smiješne i simpatične, koje me učine zanimljivom ali to je sve SRANJE.
Sve je vrlo jednostavno ali ...
JA kompliciram
TI kompliciraš
ON/ ONA komplicira
MI kompliciramo
VI komplicirate
ONI/ONE kompliciraju
Taj glagol sklanjan uzrok je svemu.
Jučer sam pila vino, slušala glazbu i dekadentno se izvijala po podu. Iako je sa njom ponekad tako teško razgovarati. Razgovor sa njom je kao hrvački meč. Čas si gore, čas dolje licem pritješnjen o strunjaču, pa se oslobodiš ali bam opet si dolje .... no volim je.
Vino kao katalizator.
Vizije. Haljina, polutama, poljupci, njegove ruke koje se zavlače ispod,ispod ispod ....
A pričamo o filmovima.
Dobar dan. Ja sam Rogue i uništim sve što dotaknem.
Dakle pristajem na cjepivo koje će me vratiti iz stanja mutatnta u pravo ljudsko stanje. ( Jer očigledno moja mutantska moć ne funkcionira.)
Cijeli sam život u rukavicama. Želim ih skinuti.
Ne volim te, samo te želim.
I mrzim što to znaš.
Vrijeme je se primim posla. Da pišem, pišem, pišem makar to dreka valjalo. Neka budem jedan od onih čimpanzi koje mlate po pisaćoj mašini pa će za 10000000 godina napisati Hamleta.
Ustvari to sam i htjela reći. Ponedjeljak je. Drastična promjena vremena je znak, upozorenje ... savjet.
Okreni se. I kreni.
četvrtak, 01.09.2011.
Moramo izgorjeti.
no. 411
'' Postoji jedan mali dio svemira koji se da popraviti a to sam ja.''
Deveti nivo, šesta staza, nedostaje mi još tri da završim cijelu igru ali ne mogu.
Na kraju, kada izgubim zadnji život dobijem utješnu rečenicu.
Postoji jedan mali dio svemira koji se da popraviti a to sam ja.
Nije me utješila.
TEZA
Vjerojatno hladna, mislim si dok gledam u vodu i na dnu vidim travčice i ribe kako lelujaju naokolo. Tako je bistro. Slap je malo dalje i daje zvučnu kulisu. Da ne mislim previše.
Bosa sam i imam bijelu kapicu za plivanje. Iz fore. Sunce mi grije vrat, nos me svrbi baš kao i vrškovi prstiju.
Ljeto je došlo svome kraju. On oblači cipele i ustaje. Spreman je otići natrag u kuću i završiti posao od kojeg je ovdje potražio odmor.
Koliko god da je sunce jako, njegovo lice uvijek je bijelo, skoro kao košulja koju upravo gura u zakopčane hlače. Zadrhtim kada izvuče ruku i namjesti sve na svoje mjesto. Primaknem se bliže rubu tog našeg malog jezera i pogledam ga.
- Hej, znaš o čemu sam upravo razmišljala? –
- Nemam pojma, ali znam da ćeš mi reći. – zaškilji na jedno oko zbog sunca kada se okrenuo.
- Zamisli da padnem dolje niz slap. Da li bi skočio zamnom da me spasiš? –
Usne mu se izviju u, za njih, najlijepši položaj. Nasmijao se.
- Naravno. Skočio bih za svakim da ga spasim, ne bih valjda otišao svojim poslom dok se čovjek utapa. -
- Zaista? Za svakim? Znači da bi skočio i zamnom?
- Zaboga kakva je to filozofija. Pa naravno Hajde dosta je, moram gore, imam još posla.-
- Sutra odlaziš je li tako? U grad. Hoćeš li se vratiti? –
Pogledao je prema zgradi domaćinstva i gurnuo dlanove u hlaće. Pogledala sam u mjesto koje se našlo između njegovih dlanova u đepovima. Nazirao se ispod nategnute tkanine. Uzbudilo me to. Duboko je izdahnuo.
- Mislim da se neću vratiti, ali razgovarali smo već o tome, nemojmo sada ... –
- Dobro, baš me briga. –
Okrenula sam se sa suzama u očima koje su se izdajnički skupile u korijenu nosa i mučile me kao i uvijek. Po šuštanju trave znala sam da odlazi prema zgradi a bilo je prebolno okrenuti se. Popela sam se do slapa. Vidjela sam kako se penje uz puteljak. Viknula sam za njim. Okrenuo se a ja sam skočila u vodu.
Voda me zarobila, ohladila i povukla na dno. Znam plivati ali ne želim. Prolaze trenutci, pluća me peckaju i imam veliku želju udahnuti no ja čekam. Voda se uzburka malo jače, oko mene balončići zraka i ruke ... koje me izvlače na površinu. Glumim da sam u nesvijesti. Glava mi je točno na njegovom vratu, otvram usta i dotičem mu kožu usnama. Topla je i slatka od vode. Polegnuo me na travu, diše ubrzano što me uzbuđuje još više nego nategnute hlače no samo ležim i ne mičem se. Prstima traži otkucaje srca na mom vratu. Lagano me pljusne. Otvorim oči. Ustajem. Naravno, sav je mokar. Mjesto na vratu gdje me malo prije dotaknuo pulsira. Gleda u mene prestravljen. Dah mu još nije usporio. Stoji ispred jezera iza kojeg je šuma i nad kojim je kristalno nebo a ničim ne kvari tu savršenu božiju sliku jer je dio tog savršenstva. Sasvim logičan u tom trenu, stopljen i predivan.
- Što, što je to bilo? – uspije izreći nakon par kratkih udaha.
- Htjela sam vidjeti hoćeš li me spasiti. I jesi. Spaso si me. Hvala ti. Nikada ti to neću zaboraviti. –
Bacim se prema njemu i obgrlim ga rukama.
- Hvala, hvala, hvala. –
Izvuče se iz mog zagrljaja naglo i napravi par koraka unazad.
- Jel tebi ovo kao neka ideja šale ili što?. – vikne.
Shvatim da sam pogriješila. Gleda me razočarano i ljuto. Uspomena koju sam htjela izgraditi počela se rušiti. U mojoj glavi priča ide da bi me na rukama nosio do sobe, do kreveta. Brižno i nježno. Skinuo bi mi kostim i kapicu. Stajala bih gola pred njim i ne bi me bilo sram. Zagrnuo bi me ogrtačem i otišao po čaj. Kad bi se vratio rekla bi mu hvala. Nakon zagrljaja pogledi bi nam se sreli i ja bi mu rekla da sam zaljubljena u njega otkad znam za sebe i da će mi nedostajati. On bi se nasmijao i reko da zna a ja bih inzistirala na poljupcu, sasvim nevino da ga imam po čemu pamtiti. On je romantik i uslišio bi moju želju. Nježno bi mi uhvatio lice i svoje divne usne pritisnuo na moje. Umrla bih malom smrću tom trenu i ponovo se rodila. On bi prije nego što ode na mom stoliću ostavio svoju adresu iz grada. Ja bih mu pisala. On bi odgovarao. Pisao bi o gradu, o čokoladi i djevojkama koje nemaju tako lijepe zube kao ja. Za par godina bih ga posjetila u njegovom malom stanu. Izveo bi me na večeru. Plesali bi u njegovom najdražem kafiću, pili vino. Zatim bi se vratili u njegov krevetu i vodili ljubav skoro do pred zoru. Prije nego bi zaklopio oči rekao bi mi da je sanjao o tom od onog dana kada mi je spasio život na našem malom jezeru. Kada me poljubio u sobici na rastanku. Zaspali bi zagrljeni. Ne bi bilo važno što će biti kada sunce uskoro izađe.
No kako me sada gledao cijela ta moja buduća uspomena se rušila. Drhtavim glasom htjela sam se objasniti.
- Rekao si mi da bi me spasio. I spasio si me. Hvala ti. Nikada ti to neću zaboraviti. –
Žustro je otresao vodu sa kose i potjerao je dlanovima unazad uz glavu. Odlijepoo je košulju od prsa i hlače od .... zaustavila sam dah, Uhvatio je moj pogled. Sve je shvatio.
- Ako je ovo bila neka ideja zavođenja onda si odabrala malo kriv način. –
- Volim te. – izlanula sam. Nisam znala da li se tako mogla nazvati želja da me tim svojim mokrim tijelom pritisne uza kameni zid iza nas i uđe u mene sa tolikom strašću dok mi usnica ne prokrvari a vrškovi prstiju pobijele, ali to sam osjećala i nije me bilo briga kako se to zove.
- Ne voliš me. – odrezao me brzo ali se smirio. Disao je normalno.
- Volim. – rekla sam više da uvjerim sebe nego njega.
- Ne voliš. Jer da me voliš ne bi skočila u tu prokletu vodu.-
- Ne razmijem. Ja sam htjela da me baš ti spasiš ..... –
- Nema u tome ljubavi. Ja te volim ali kao prijateljicu, kao nekog koga znam cijeli svoj život, kao sestru. A ti kažeš da me voliš kao muškarca i baciš se u vodu i riskraš život.-
- Ali baš to. Ja sam riskirala svoj život .... -
- Ali si riskirala i MOJ! – vikne. – Razumiješ li sad?
Steglo me oko srca.
- Voliš me, a natjerala si da skačem za tobom u tu hladnu vodu na slijepo. Što da se nešto dogodilo? Što da si umrla? Opet bi tvoja ljubav došla do izražaja zar ne. Ostavila bi me tužnog i neutješnog i da živim sa grižnjom savjesti do kraja života sa sjećanjem da te onog dana nisam spasio. –
Smanjivala sam se pod njegovim riječima i pogledom. Pekli su me vrhovi šiju, cijela sam gorjela.
- Ali ja .... – pokušala sam opravdati svoj postupak.
- Ja, ja, ja. Poslušaj se. Ti me ne voliš. Previše si sebična. A sada molim te lijepo idi gore u kuću i presvuci se. Živa si i zdrava. 'Spasio sam te'. -
Nije me više bilo. Tijelo mi se raspalo i odletjelo. Na mahove bilo je vruće a zatim nepodnošljivo hladno. Čula sam zvona, pa smijeh neke žene a zatim opet zvona. Zvona. Negdje iznad naših glava vidjela sam kako se izmaknuo da me propusti prema kući i krenuo zamnom. Pričekao je da uđem u zgradu i tek tada otišao svojim putem. Vjerojatno je otišao u svoju sobu da sa sebe skine mokru odjeću.
Sebična, sebična, sebična. Odjekivalo je prostorom. Šuma je promijenila boju, jezero se isušilo. Sjela sam na rub vulkana i promatrala lavu kako se kotrlja kraj mojih nogu. Ja sam sebična i ne znam voljeti.
Ja sam sebična i ne znam voljeti.
Osjetila sam toplinu na nožnim prstima. Pustila sam neka me grije. Pokušala sma dozvati lažno sjećanje pred oči ... o noći u gradu i nas dvoje u krevetu pred zoru. Razbilo ga je njegovo lice okrunjeno mokrom kosom, naoružano tamnim pogledom. Mislim da sam gorjela, ne mogu to reći sa nekom sigurnošću. Mislim da gorim i sad.
Jer sam sebična i ne znam voljeti.
A što sa nama koji ne znamo voljeti?
Moramo izgorjeti.