subota, 20.08.2011.
Mislim da te ....
no.5
Between men and women there is no friendship possible. There is passion, enmity, worship, love, but no friendship.
( Oscar Wilde )
U labirintu sam a nemam niti po kojoj da se ravnam van.
petak, 19.08.2011.
Tri
no.4
(Točnije, koji je funkcionirao.)
Naslonjene polovicom tijela na šank, a polovicom jedna drugoj na ramenu, promatramo kako radi. Oko njega, gužva, no 'onaj' osmijeh rezerviran je samo za nas dvije.
( Živjeli smo zajedno, izlazili smo zajedno, razmišljali i osjećali zajedno.)
Večer je bila ista kao i većina večeri. Smijuljimo se i pijemo martini. Plavi, srebrni i tigrasti topići pružaju duge prste prema njemu da uhvate piće i možda pogled koji će reći vodim baš tebe doma večeras.
Oko dva u noći svjetina se prorijedi. Natjecateljice su odustale a nas dvije se i dalje smijemo jer smo pijane. Gladim njenu kosu, ona otpija iz moje čaše i tako stalno. Toplo je, zavodljivo ... on briše čaše, dobacuje se riječima sa kolegom, zrak je magličast, mirišljav ... poziva.
Krpa preko šanka i to je znak da je završio. Presvlači košulju. Košulja je smeđa i lijepo izgleda. Na njemu. Nastavljamo večer sada utroje, sa ove strane šanka. Pijemo martini, on pije pivu, glazba se izvija po prostoriji i onda se dogodi. Osjetimo putenost. Uhvati me za ruku a poljubi nju. Na onaj način, sa željom. Ja se iznenadim ali ona se nije. Uzvratila je poljubac. Sa jednakom željom.
Odmaknuo je glavu i pogledao me, poljubio me u dlan, osjetila sam kako mi mjesto koje je dotaknuo usnama gori. Privukao nas je obje k sebi. Ona je zabacila glavu i poljubila mene. Zatim je on poljubio nju.
Poljubac je bio dug.
Moj dlan još je u njegovom i gori. Dok je ljubi steže moju ruku u svojoj. Odjednom vidim koliko je lijep, privlačan, snažan i strastven.
(Uhvati me nešto nepoznato u donjem dijelu trbuha i zatrese.)
Želja da poljubi i mene. Zvuk kovanice koja udara u metal i svo troje okrećemo glavu prema jukeboxu. Počinje naša pjesma.
Zidovi više ne postoje. On je ljubi pred mojim očima i drži me za ruku. Razbili smo zadnji zid a sve je i dalje isto. Ništa se nije promijenilo.
( Mi dalje živimo zajedno, izlazimo zajedno i osjećamo zajedno.)
I znam da je moja kipuća vlažna ruka u tom trenu jednaka poljupcu ali moja priroda je takva. Sebična Priroda koja se probudi i sve pokvari.
SVE UVIJEK POKVARI.
Zatim plešemo, kupujemo hot-dog, smijemo se. Odlazimo kući zajedno. Isprepletenih nogu gledamo reprizu forenzičara u Las Vegasu, smijemo se još malo i na kraju zaspimo. Sve je i dalje isto no ja sam to 'sve'pokvarila.
Od večeras ga ŽELIM.
I rušim naše trojno carstvo. Jer se ne znam sa time nositi.
nedjelja, 14.08.2011.
Nema preko ruba
no.3
Zaista.
-
Zaista?
utorak, 09.08.2011.
Čvor se zapetljao.
No.2
Odjeće nema.
Glas se izgubio, riječi istopile.
Što je ostalo?
Čežnja.
utorak, 02.08.2011.
UNWRITTEN.
no.1
Zašto ne novi blog. Ne mogu, bilo bi to kao da počinjem u nekom drugom tijelu a to ne želim.
Ništa se ustvari ne mijenja, samo idem ispočetka.
Osjećam da sam napokon povukla crtu što je iza mene a što je sada.
_______________________________________________
Čarobna crta. Nisam se promijenila a ipak jesam. Kako je to moguće? Ne znam. I mene je zateklo.
Neka. Puštam.
More nije bilo zadovoljavajuće. Nikako. A sve je bilo na svojem mjestu. Lijepi stari grad, predivno tirkizno more, miris, vino, sloboda.
No nije bilo dobro. Samoće me izjela kao moljac staru majicu. Uprljala sam time more.
Rođendan. Plaža, kućica i moj prijateljica a ja samo želim biti sama jer neugoda je spustila one balone kao što brodovi spuste da ne udare u obalu i dum, dum, dum .... odbijala me .... dovukla me za stol, i tada sam pukla. Moj trideset i treći rođendan, ja nazdravljam sa stolom prepunim polunagih muškaraca i prijateljicom i tresem se. Nešto iznutra me trese divljački i počnem plakati. Bježim u vece i priznajem poraz. PRIZNAJEM. Dobar dan grupo, ja sam Rebecca i nisam baš normalna.
Vraćam se natrag. Šutim.
Kulminacija u stanu, u krevetu. Toliko me boljela glava, bilo je nepodnošljivo. Tako sam proslavila rođendan.
Proslava rođendana. Zapravo, zadnji puta sam slavila rođendan kada sam imala sedam. Sve ostalo je bilo tako nespretno.
No to je IZA crte.
Potisnula sam olujni dan pod stijenama, mislim da mi je oprošteno. Ne želim vucarati to naokolo. Oprošteno mi je.
Bilo je lijepo ali pokvareno. Nisam zadovoljna.
No i to je iza crte.
Time vezano napustila me glazba. Sve je nestalo. Jučer sam krenula prati prozore i u želji da mi ne bude dosadno potražim cd player. Otvorim kutiju sa cedejima i - ništa. Gledam u šarene kutijice, natpise - ništa. Za ničim mi nije posegnula ruka. Na kraju sam stavila nulti cd. Bila sam zadovoljna. Jer on je dio mene.
Osjećam da ne želim lagati. Jednom sam već iskušala čari istine što me poklopilo a ja sam si dopustila pasti i ne ustati. Sada znam da ne smijem istinu predpostavljati tko zna ćemu. Vrijednostima koje ništa ne vrijede.
Debela sam. Smršavit ću. Ne uskoro, ali budem. Polako.
Zbog sebe, da odjenem haljinu i da ne plaćam 20 kuna da me brodić odvede gdje me ljudi ne vide. Zbog toga.
Da si više ne lažem da mi se ne glumi. Tijelo je glumcu instrument sa kojim radi. Želim se osloboditi. Želim raditi.
Tko mi je prijatelj a tko nije.
Nemam prijatelja, najbrutaljnija istina. Imam ljude kojima pričam o sebi a kada treba obrnuto se zatvore.
Jedino znam čitati između redaka. Normalne rečenice su za mene trivija. Djela a ne riječi ponekad. Bilo bi u redu.
Ljuti me što sam zaboravila crtati. To me ljuti jako. Što gomilam knjige a ne čitam ih i što visim na fejsu i tamo projeciram želje.
Volim fejs ali voljela bih više stvarnost.
Iako je i on stvaran.
Pripremam se za pisanje prestravljena činjenicom da nemam što reći.
Ako nemaš što reći - ne piši.
Crta je tu. Dosta mi je za danas. Osjećam se olakšano olakšana i to je već nešto.
Pišem i ne gledam tipkovnicu. Divota.
Do sutra .....