Sve je ostalo tišina ...

nedjelja, 17.07.2011.

Kraj.

no.405

Noć je bila lijepa, tamno plava i hladna. Pogled mi se zaljepio za trak dima koji se izvijao kroz mali dimnjak tamo negdje u daljini. U mislima sam otišla daleko. U mislima je bio dan, bilo je toplo ... bilo je sve suprotno od trenutka i onda sam čula uzdah.
Sjedio je skutren u samom kutu gdje se ograda stapala sa zidom. Nije ni sjedio ni klečao ... naslonio se na ogradu i tako pridržavao tijelo u polučučnju da ne opadne. Rukama je obavio gornji dio tijela a lice mu je klonulo izgubljeno u crnoj kosi. Prišla sam polako. Nije me vidio. Kleknula sam tik uz njega u tišini.
Prošlo je neko vrijeme a zatim se okrenuo prema meni. Gledale su me njegove oči ali on nije bio tamo. Niz lice krenula je suza. Imala je već poravnan put jer nije bila prva, samo je slijedila. Privukla sam ga za ramena k sebi i nije se odupirao. Kao mrtav klonuo je na koljena i ja sam ga zagrlila. Oteo mu se jecaj, težak i besglasan. Prošli su me trnci dok je drhtao u mojim rukama. Željela sam da osjeti što mu želim reći kroz struju mog stiska jer riječi mi nisu dolazile na usta. Mislila sam da bi ionako bilo prosto progovoriti u ovom trenutku.
Držanje muškarca u naručju dok mu se ramena tresu i dok cijedi svoju tugu iz sebe tako tiho i mučno naglo me otrijeznilo. Teška cijena. Njena smrt. Osjetih se prljavo što razmišljam o nama dok ju on oplakuje. Dok sebe oplakuje. Sebe više nego nju. Podigao je glavu i pogledao me natečenim očima. Izmijenili smo nešto ne znam što a on je naglo ustao i okrenuo mi leđa. Nisam čekala niti razmišljala. Prišla sam i zagrlila ga čvrsto. Trajalo je par trenutaka prije nego što je opustio zgrčeno tijelo.
-Hvala, vjerojatno. - rekao je tiho i izvukao se iz zagrljaja.
Nestao je niz stepenice kojima sam se uspela prije nekog vremena. Nije ju imao ni dok je bila živa. To što tjelesno više ne postoji njemu ništa ne znači. Zauvjek će voljeti kao što je volio i dosad.
Njenu sjenu.
A ja toga moram bit svjesna i ne moći ništa.