četvrtak, 28.01.2010.
Train yourself to let go of everything you fear to lose." Yoda
no.369
Puna problema al samosvjesna do bola, u svom filmu, sa svojom pričom na svom putu prema cilju.
Zgodna na poseban način, prosta ali rijetko govorim, ništa me ne impresionira, ne više - odustala sam od udivljenja, nedavno.
Ne prilazim ti odmah. Sjedam na stolicu preko puta. Otpijem iz boce i zabacim kosu.
Izgledaš savršeno poželjno u toj pripijenoj košulji koju si neki dan kupio.
Držim se kao da mi nije stalo.
Palim cigaretu. Otpuhujem dim. Uzimam knjigu,čitam cijeli sat bez
prestanka.
Pogledam te tu i tamo preko rubova korica.
U ovom trenu osjećam se tako prazno da me to ljuti. Gledaš me tako jer sam to uvjetovala, govoriš što želim čuti jer je tako lakše, umjesto da ti olakšam ja kompliciram, ali ni ti meni ne ideš na ruku, imam osjećaj da me držiš uz sebe samo da imaš nekoga da te potvrđuje. Osjećam da nije tako, da moja paranoja divlja ali ne mogu si pomoći, to sam ja.
Zatvaram knjigu. Pročitala sam je, baš kao i tebe. Košulja ti je mokra, koža vruća a pogled hladan.
Ljubim te divlje i sebično jer ne zanimaš me, ne više. Ne onako kako sam
planirala.
Odlazim u mrak, rukav tvoje košulje viri mi iz torbe, potežem iz boce, mrak me zaogrne i ja nestajem.
Sve završi sa nekom prejakom glazbenom podlogom.
Učim te pustiti.
Oduvijek sam bila slab učenik, bit će ovo teška lekcija.
utorak, 26.01.2010.
Te male posebne stvari bez kojih ne mogu, a i zašto bih uostalom.
no.368
Divan je.
subota, 23.01.2010.
Koji divan film, a pjesma, ova pjesma, na neki neobičan način kao da sam je pisala ja.
no.367
Na jedan vrlo neobičan način nekoć sam te trebala.
Na jedan vrlo neobičan način bio si mi prijatelj.
Možda je to trajalo dan, možda samo sat
Ali će trajati zauvijek.
Na neki neobičan način, mislim da sam zaljubljena u tebe.
Na neki neobičan način, želim se isplakati.
Nešto u meni osjećam da slabi, nešto u meni se predaje.
A razlog tome si ti.
Ti uopće ni ne znaš što mi radiš.
Ne pada ti uopće na pamet.
Ne znaš kako je to biti ja koja gleda u tebe.( koja te promatra )
To me toliko plaši da jedva govorim
Na neki neobičan način, dugujem tebi za sve ono što sam ja.
Od prvog dana kada sam te upoznala,
(kako bih te ikako mogla zaboraviti)
kada si jednom taknuo moju dušu
na neki neobičan način osijetila sam se potpuna.
Tears for fears
no.366
Nisam zavrijedila neke stvari.
U mraku dok je trajao drugi dio predstave sjela sam i buljila pred sebe.
Sve doživljavam fatalno.
Nisam dugo plakala na taj način, od straha.
Ali na pomisao što bi bilo da ga sad više odjednom ne bude. Glumci na sceni izgovarali su tekst, iz publike je dopirao smijeh.
U sobi iza, na stolici sa kovitlacem misli u strahu.
Suze su mi tekle dok strah nije nestao.
petak, 22.01.2010.
Koliko duga moram otplatiti prije nego postanem ....
no.365
Izgleda da trčim prema dugi ali u suprotnom smjeru.
Ili trčim uokrug.
Bilo bi predrastično protrčati ispod.
Želim, ne želim.
Da, ne.
Tko bi ga znao više, od vlastite nesigurnosti u neke stvari gubim poveznicu sa onim što rado nazivlju realnost.
Da sam ja ona ja koja znam da jesam, skinula bih sa sebe te glupe kapute, odbacila istrošene cipele, ispraznila torbu da bude spremna za dalje.
Žrtvovala bih svoj mir koji je to makar na sekundu i odrekla se njegovog zagrljaja jer sad mi se već i leptiri smiju naokolo. Nema od njega utjehe.
Išla bih bosa preko trave, kupila bih tu kartu za vlak koji bi me odveo u možda nešto dobro ali to nikad neću znati jer ću ostati tu, i izbacati jaja iz tuđih gnijezda.
Ku - ku.
To ne čujete sat, čujete mene.
Stojim u prostoriji prepunoj zgrijanih tijela, blues se razljeva bačen sa scene preko stropa po zidovima. Teče baš onako kako treba zajedno sa vinom niz moje grlo i kapljom znoja niz njegov vrat.
Riješiti se tih detalja koji djeluju poput crvenih glavica na šibicama, zapale se i taman kada najjače gore - izgore. Riješiti se tih detalja to bi bilo dobro.
Melankolija. Neobjašnjiva nježnost, gledanje u ogledalo i pitanje 'zašto?' umjesto da vrtim pedale negdje u nekoj teretani.
Pobjeći od umjetnosti. Predati je srcu, pogledati svijet malo razumom.
Slovo na papiru.
Molim Morissona za ples. Gleda me ispod oka, možda pruži koji stih prema meni pa se izgubimo u zagrljaju ispod kalfornijskog neba.
Popila sam samo sok.
I da sam obukla crvenu haljinu možda bih se uvukla kauboju u zagrljaj.
Ja sam samo stajala uz zid u ljubičastoj majici sa ljubičastim osjećajem u trbuhu.
Ona je plesuckala kraj mene.
Kraj mene.
The end of me.
Ljubičasto sam razmšljala. Sada je sve relativno ionako.
Ne znam biti sretna.
A jesam.
Zato borba.
Ide val, poklopit će me. Vrijeme je da izvučem adapter iz struje.
Više nemam želja.
Sve što mislim kao da ne postoji.
Kao da je umjetno.
Ipak sam eto, htjela ne htjela, neka umjetnica.
Negdje, negdje iza duge ...