petak, 30.01.2009.
Promjena neće doći ako čekamo neku drugu osobu ili drugo vrijeme. Mi smo ti koje smo čekali. Mi smo promjena koju tražimo.'' (Barack Obama)
no.309
To je rekao jedan čovjek u filmu.
Izrekao je ultimativnu istinu.
Onda me večeras pokosi mali Billy i to je to.
Veliki kotač se zavrti brže ... ali ne ide nigdje.
Stoji.
Jer je privezan za mlin koji stoji uz obalu.
Hm.
Opet sanjam o ruksaku.
O ljetu.
O Toscani.
O jednom dugom hodu.
Kako su ljudi hrabri.
Izlaze, pišu pisma, knjige, snimaju filmove, operiraju, skaču padobranom, doje djecu, mole zatvoreni u samostane, bore se za druge, krvare, pjevaju .... odlaze, vračaju se, pričaju, ljube se, vole se, brane svoje, dijele, uče, završavaju škole, proseza hranu, grade zgrade, pilotiraju avionom, čiste parkove, proizvode bačve, restauriraju slike, spašavaju životinje, pišu povijest, smiješe se, priznavaju greške, sakupljaju boce, zabijaju golove, preskaču prepreke, vrište, projektiraju opere, sanjaju, .... ŽIVE.
A ja kad se kotač zavrti jače, a stoji zamišljam Toscanu. Jer mislim da ću jedino tamo na nekom putu pronaći mir koji trebam.
A kako živim već treće ljeto je iza mene koje sam si obećala otići.
A nisam.
Jer sam kukavica.
Jer ne živim.
Sanjam o ruksaku, o krivudavom putu koji će me dovesti u Firenzu, prelijepu malu Cortonu, gdje već .. o polju makova i suncokreta ... o žitu i čempresima.
U glavi mir ima sliku.
I to je put po Toscani.
Gdje ću odbacit kaput i sandale .... odbaciti sve što mi ne treba.
Spaliti sve kao Tyler Durden.
Srušiti nebodere koji uzaludno sežu za nebom i odbijaju shvatiti da je život ovdje dolje.
Ubiti neprijatelje koji jurišaju po glavi.
I zbog toga što mi je sada hladno, zamišljam sunce.
Da mi grije lice i pokazuje put.
Da se jednom probudim pošteno. Kada me sunce pozove, i da zaspim još poštenije, kada se Sunce sakri.
Da nemam ništa osim bilježnice, knjige i olovke.
Da gledam mirišem, slušam i opažam.
Da obratim pažnju.
Napokon.
Jer dosta mi je.Sebe sada.
OVAKVE.
Svojeg neuspjeha.
I ne mogu više kriviti nikoga. Na dalje sam si sve kriva sama.
Traume se izližu.
Nestanu.
Oduzmu ti ih. Izokrenu.
Uglavnom, nema ih više.
Zaboraviš sve i ostaješ sama u dreku do koljena.
I smrdi.
Rekao je jednom Dalaj Lama da se smrti najviše boje oni koji nisu ništa od sebe napravili.
Nisam ništa od sebe napravila.
Krivim druge.
Lako je druge vidit i na njima korigirat vlastite greške.
Nemam riješenje, neću lagat.
Odvratno je osjećati i znati da je Bog na tvojoj strani a stalno radit protiv njega.
Jer nadobudno misliš da si u pravu, a On da nije.
A znaš da JE.
Moje lice u ovom trenu je odraz kako sam provela život.
Moje tijelo također.
Totalni nemar.
Ne znam reći što je bilo dovoljno.
Ali znam da me nešto upozorava čim sanjam o cesti.
Želim hodati. Trgnuti se. Pobjeći i vratiti se. Nešto.
Toliko se izmoriti da sa smirajem dana glava sama padne i zaspi.
Zasluženo a ne izmučena slikama sa teve ekrana duboko u noć
Kada stanem, želim znati zašto sam stala. Želim imati točan odgovor na svako pitanje.
Želim znati.
Hodajući se izmoriti toliko da mi čaša vode bude največa nagrada na svijetu.
Da budem zahvalna na toj prozirnoj stvari što me drži na životu baš kao i ljubav koja se ne vidi golim okom.
Ali se osjeti.
Kada je ima i kada nedostaje.
Ruke su hladne jer nemaju koga uhvatiti. Usne proste i spremne na ružnu riječ jer ih nema nitko poljupcem smekšati. Oči cinične i tamne jer ih nema tko nasmijati.
Hodati cestom.
Ovo ljeto, ovo toplo ljeto. Maknuti se sa mjesta. Pokrenuti se.
Napuniti se svjetlošću.
Biti blještav i topao.
Voljeti i bit voljen.
Biti hrabar.
HRABRA.
HRABRA.
Jer ako znaš kamo ideš, svaka će te cesta tamo odvesti.
utorak, 20.01.2009.
Kirk Lazarus ... rodit ću ti dijete plavih očiju. Nazvat ćemo ga Dingo.
no.308
Nema više.
Jako neobično.
No prihvatila sam to relativno brzo. Jer tako mora biti.
Falit će mi Redatelj. Falit će mi jako .. ali utješno je da je samo jedan telefonski broj daleko.
Predstava je odlična.. Meni osobno odlična. Nisam objektivna i ne mogu biti u krajnjem slučaju.
Svaka riječ, rečenica, slika, igra, scena
krajnji cjelokupni dojam je - odličan.
Koliko sam mogla potrudila sam se pogledati svaku scenu od naprijed.
Sve osim prve, ali ona mi je gledana straga i sa strane predivna.
I prejak je gušt izaći na naklon. Nešto ludo. Neopisivo.
Nešto kao zapiknuti zastavicu na vrh brda.
Osvojeno.
Predstava počinje, ide, mora rasti.
Drago mi je da sam uz nju.
Zahvalna na iskustvu.
Ali sada sam na redu ja.
JA.
Vrijeme da se primim posla.
Užasno sam lijena. Jako užasno lijena. Ne znam zašto. Uvijek pronađem opravdanje. Mrzim se zbog toga.
Ali opravdanje u trenutku ima savršenog smisla.
A toga mi je već malo dosta.
Osjećam se kreativno jako.
U zadnje vrijeme me svrbe prsti. Dođe mi da crtam a zaboravila sam kako.
Svejedno. Uzet ću olovku u ruke i sto puta nacrtati loše. Sto i prvi bit će lijepo kao i prije.
Piši.
Moram pisati.
Riječi i slike bruje u glavi.
Sjedni i napiši to do kraja.
Ima vremena. Glas zvokoče negdje iznad mene ali znam da i nema baš toliko.
Kalendar je nemilosrdan.
Moj lijepi bijeli mačak leži na stolu do mene i gleda me.
Čeka da završim pa da odskakuće zamnom u sobu.
Ali ja čekam da završ Sex i grad.
Da počne Seinfeld.
U drugom tabu otvoren je fejsbuk. Mjesto nakojem se družim samam sa sobom.
Komentiram svoje slike, uploadam videje koji nikom drugom nisu zanimljivi. Čekam da mi iskoči čet kvadratić sa nekim pozdravom, ali jok.
Umjesto da pišem.
Gladim virtualnog ljubimca, ubijam one šarene loptice, pokušavam složiti neke riječi na engleskom, postajem fan raznoraznih svaštarija tamo gore desno u čošku.
Reklama ( ne nije još završilo, ali sad se sjetih da sestra gleda Twilight na devedeju a poslije da će gledati X - files, pa zvjezdane )
I onda se čudim zašto spavam do kasno.
Katastrofa.
Retrospektva.
Loša sam prijateljica.
Tj. nisam materijal za prijateljicu.
Previše sebična. Previše svakakva ali nisam raspoložena sad to stavljati u riječi pred sebe.
Ne bih ja bila toliko nezadovoljna što sam sama da mi ponekad jako,jako ne zatrebaju ljudi. To je licimjerno ali to je tako.
Par ljudi na ovoj planeti koje znam jednostavno obožavam, i smatram ih mojim prijateljima.
Jednog predivnog čovjeka užasno volim ali lagano shvaćam da on uoopće ne haje za mene i moje prijateljstvo. I zato odustajem. Jer previše ljubavi šibam u njegovom smjeru koja se ne odbija natrag do mene i to je postalo prebolno.
Ono što mogu ultimativno izjaviti je da ga volim, poštujem i obožavam ali ne razumijem. Na žalost.
Da ne boli, ne bih ja pisala.
Počeo je Seinfeld.
Sad bih ja trebala ugasiti kompi i otić u sobu, ali onaj prozirni vampir mislim da još traje.
Neka ga.
Meni je vrhunac Anne Rice što se vampira tiče.
Lestat.
Smijeh iz dnevne sobe je primamljiv ali tamo jednostavno ne mogu gledati teve.
Ini razlozi.
Totalno sam u Stillerovoj filozofiji ovih dana.
Frajer je genije.
Tropic me osvojio. Osvojio me Robert Downey Jr.
Da imam, zatvorila bih se u sobu i gledala njegove filmove dok mi oči ne prokrvare.
Sve to na više nivoa naravno.
Jer to je tako kod mene.
Stiltao me onaj lik totalno sa onom komentarčinom.
Zgadio mi je vlastit blog.
Ali očistila sam se ja takvih ljudi.
Od sada volim tajno.
Bez imena i insinuacija.
Ali volim.
To je moja krajnja ultimativna pobjeda.
Down low.
Low down.
No doubt.
nedjelja, 18.01.2009.
Non so piu cosa son, cosa facio ...
no.307
( jedno odijelo )
a million times i've asked you
and then
(jedno razmaženo derište)
i ask you over
again
( želja ... )
you only answer
perhaps perhaps perhaps ...