utorak, 20.01.2009.
Kirk Lazarus ... rodit ću ti dijete plavih očiju. Nazvat ćemo ga Dingo.
no.308
Nema više.
Jako neobično.
No prihvatila sam to relativno brzo. Jer tako mora biti.
Falit će mi Redatelj. Falit će mi jako .. ali utješno je da je samo jedan telefonski broj daleko.
Predstava je odlična.. Meni osobno odlična. Nisam objektivna i ne mogu biti u krajnjem slučaju.
Svaka riječ, rečenica, slika, igra, scena
krajnji cjelokupni dojam je - odličan.
Koliko sam mogla potrudila sam se pogledati svaku scenu od naprijed.
Sve osim prve, ali ona mi je gledana straga i sa strane predivna.
I prejak je gušt izaći na naklon. Nešto ludo. Neopisivo.
Nešto kao zapiknuti zastavicu na vrh brda.
Osvojeno.
Predstava počinje, ide, mora rasti.
Drago mi je da sam uz nju.
Zahvalna na iskustvu.
Ali sada sam na redu ja.
JA.
Vrijeme da se primim posla.
Užasno sam lijena. Jako užasno lijena. Ne znam zašto. Uvijek pronađem opravdanje. Mrzim se zbog toga.
Ali opravdanje u trenutku ima savršenog smisla.
A toga mi je već malo dosta.
Osjećam se kreativno jako.
U zadnje vrijeme me svrbe prsti. Dođe mi da crtam a zaboravila sam kako.
Svejedno. Uzet ću olovku u ruke i sto puta nacrtati loše. Sto i prvi bit će lijepo kao i prije.
Piši.
Moram pisati.
Riječi i slike bruje u glavi.
Sjedni i napiši to do kraja.
Ima vremena. Glas zvokoče negdje iznad mene ali znam da i nema baš toliko.
Kalendar je nemilosrdan.
Moj lijepi bijeli mačak leži na stolu do mene i gleda me.
Čeka da završim pa da odskakuće zamnom u sobu.
Ali ja čekam da završ Sex i grad.
Da počne Seinfeld.
U drugom tabu otvoren je fejsbuk. Mjesto nakojem se družim samam sa sobom.
Komentiram svoje slike, uploadam videje koji nikom drugom nisu zanimljivi. Čekam da mi iskoči čet kvadratić sa nekim pozdravom, ali jok.
Umjesto da pišem.
Gladim virtualnog ljubimca, ubijam one šarene loptice, pokušavam složiti neke riječi na engleskom, postajem fan raznoraznih svaštarija tamo gore desno u čošku.
Reklama ( ne nije još završilo, ali sad se sjetih da sestra gleda Twilight na devedeju a poslije da će gledati X - files, pa zvjezdane )
I onda se čudim zašto spavam do kasno.
Katastrofa.
Retrospektva.
Loša sam prijateljica.
Tj. nisam materijal za prijateljicu.
Previše sebična. Previše svakakva ali nisam raspoložena sad to stavljati u riječi pred sebe.
Ne bih ja bila toliko nezadovoljna što sam sama da mi ponekad jako,jako ne zatrebaju ljudi. To je licimjerno ali to je tako.
Par ljudi na ovoj planeti koje znam jednostavno obožavam, i smatram ih mojim prijateljima.
Jednog predivnog čovjeka užasno volim ali lagano shvaćam da on uoopće ne haje za mene i moje prijateljstvo. I zato odustajem. Jer previše ljubavi šibam u njegovom smjeru koja se ne odbija natrag do mene i to je postalo prebolno.
Ono što mogu ultimativno izjaviti je da ga volim, poštujem i obožavam ali ne razumijem. Na žalost.
Da ne boli, ne bih ja pisala.
Počeo je Seinfeld.
Sad bih ja trebala ugasiti kompi i otić u sobu, ali onaj prozirni vampir mislim da još traje.
Neka ga.
Meni je vrhunac Anne Rice što se vampira tiče.
Lestat.
Smijeh iz dnevne sobe je primamljiv ali tamo jednostavno ne mogu gledati teve.
Ini razlozi.
Totalno sam u Stillerovoj filozofiji ovih dana.
Frajer je genije.
Tropic me osvojio. Osvojio me Robert Downey Jr.
Da imam, zatvorila bih se u sobu i gledala njegove filmove dok mi oči ne prokrvare.
Sve to na više nivoa naravno.
Jer to je tako kod mene.
Stiltao me onaj lik totalno sa onom komentarčinom.
Zgadio mi je vlastit blog.
Ali očistila sam se ja takvih ljudi.
Od sada volim tajno.
Bez imena i insinuacija.
Ali volim.
To je moja krajnja ultimativna pobjeda.
Down low.
Low down.
No doubt.