petak, 30.01.2009.
Promjena neće doći ako čekamo neku drugu osobu ili drugo vrijeme. Mi smo ti koje smo čekali. Mi smo promjena koju tražimo.'' (Barack Obama)
no.309
To je rekao jedan čovjek u filmu.
Izrekao je ultimativnu istinu.
Onda me večeras pokosi mali Billy i to je to.
Veliki kotač se zavrti brže ... ali ne ide nigdje.
Stoji.
Jer je privezan za mlin koji stoji uz obalu.
Hm.
Opet sanjam o ruksaku.
O ljetu.
O Toscani.
O jednom dugom hodu.
Kako su ljudi hrabri.
Izlaze, pišu pisma, knjige, snimaju filmove, operiraju, skaču padobranom, doje djecu, mole zatvoreni u samostane, bore se za druge, krvare, pjevaju .... odlaze, vračaju se, pričaju, ljube se, vole se, brane svoje, dijele, uče, završavaju škole, proseza hranu, grade zgrade, pilotiraju avionom, čiste parkove, proizvode bačve, restauriraju slike, spašavaju životinje, pišu povijest, smiješe se, priznavaju greške, sakupljaju boce, zabijaju golove, preskaču prepreke, vrište, projektiraju opere, sanjaju, .... ŽIVE.
A ja kad se kotač zavrti jače, a stoji zamišljam Toscanu. Jer mislim da ću jedino tamo na nekom putu pronaći mir koji trebam.
A kako živim već treće ljeto je iza mene koje sam si obećala otići.
A nisam.
Jer sam kukavica.
Jer ne živim.
Sanjam o ruksaku, o krivudavom putu koji će me dovesti u Firenzu, prelijepu malu Cortonu, gdje već .. o polju makova i suncokreta ... o žitu i čempresima.
U glavi mir ima sliku.
I to je put po Toscani.
Gdje ću odbacit kaput i sandale .... odbaciti sve što mi ne treba.
Spaliti sve kao Tyler Durden.
Srušiti nebodere koji uzaludno sežu za nebom i odbijaju shvatiti da je život ovdje dolje.
Ubiti neprijatelje koji jurišaju po glavi.
I zbog toga što mi je sada hladno, zamišljam sunce.
Da mi grije lice i pokazuje put.
Da se jednom probudim pošteno. Kada me sunce pozove, i da zaspim još poštenije, kada se Sunce sakri.
Da nemam ništa osim bilježnice, knjige i olovke.
Da gledam mirišem, slušam i opažam.
Da obratim pažnju.
Napokon.
Jer dosta mi je.Sebe sada.
OVAKVE.
Svojeg neuspjeha.
I ne mogu više kriviti nikoga. Na dalje sam si sve kriva sama.
Traume se izližu.
Nestanu.
Oduzmu ti ih. Izokrenu.
Uglavnom, nema ih više.
Zaboraviš sve i ostaješ sama u dreku do koljena.
I smrdi.
Rekao je jednom Dalaj Lama da se smrti najviše boje oni koji nisu ništa od sebe napravili.
Nisam ništa od sebe napravila.
Krivim druge.
Lako je druge vidit i na njima korigirat vlastite greške.
Nemam riješenje, neću lagat.
Odvratno je osjećati i znati da je Bog na tvojoj strani a stalno radit protiv njega.
Jer nadobudno misliš da si u pravu, a On da nije.
A znaš da JE.
Moje lice u ovom trenu je odraz kako sam provela život.
Moje tijelo također.
Totalni nemar.
Ne znam reći što je bilo dovoljno.
Ali znam da me nešto upozorava čim sanjam o cesti.
Želim hodati. Trgnuti se. Pobjeći i vratiti se. Nešto.
Toliko se izmoriti da sa smirajem dana glava sama padne i zaspi.
Zasluženo a ne izmučena slikama sa teve ekrana duboko u noć
Kada stanem, želim znati zašto sam stala. Želim imati točan odgovor na svako pitanje.
Želim znati.
Hodajući se izmoriti toliko da mi čaša vode bude največa nagrada na svijetu.
Da budem zahvalna na toj prozirnoj stvari što me drži na životu baš kao i ljubav koja se ne vidi golim okom.
Ali se osjeti.
Kada je ima i kada nedostaje.
Ruke su hladne jer nemaju koga uhvatiti. Usne proste i spremne na ružnu riječ jer ih nema nitko poljupcem smekšati. Oči cinične i tamne jer ih nema tko nasmijati.
Hodati cestom.
Ovo ljeto, ovo toplo ljeto. Maknuti se sa mjesta. Pokrenuti se.
Napuniti se svjetlošću.
Biti blještav i topao.
Voljeti i bit voljen.
Biti hrabar.
HRABRA.
HRABRA.
Jer ako znaš kamo ideš, svaka će te cesta tamo odvesti.