Imaju njegovo tijelo ali ne i dušu.

subota, 29.11.2008.

no.305

Ma nisam ništa pitala. Nisam ga ni vidjela. Nisam imala potrebu. Nikakvu. Proba se selila oko šest sati gore. Mislila sam, ako uleti sad u tranziciji ok, ali nije dolazio pa ništa.
A kaj imam i pitat, bedasta ja. Neka je, tako, kako je.
Baš sam kretenski hirovita ponekad. Ali ostavila sam si taj hir. Da si dopustim da me tako ponese tu i tamo.
Neka. Platim neurozom i gotova sam.
Idem dalje.

Imam još kojih mjesec dana suradnje sa Sašom. To moram iskoristit do maksimuma. Mičem sva sranja oko mene. Ništa drugo nije mi bitno dok Ništ ne izađe. Otvaram se totalno probama, koncentrirano i predano. Ne zanima me tko, šta, ovo ono ...bla,blabla ..samo jedno je sigurno.
UVIJEK ĆU BIT NA NJEGOVOJ STRANI.
Uvijek.
Jer ljudi uvijek imaju problema sa tuđim uspjehom. Nevjerojatno.
Ja sam prozvana naivnom. Da živim u oblacima.

Ovo je idealna i normalna situacija:
On - treba mi.
Oni - Dobro, jesmo.

Ali samo u mojem naivnom svijetu.
Realnost je ovakva:

On - Treba mi .....
Oni - ( Ništa kojih mjesec dana) ...
On - Jeste? ...
Oni - Nismo ...
On - ( on se naljuti )
Oni kupe nešto.
On kaže dobro je .... ali treba doradit.
Oni čuju samo onaj dio - dobro je.
On kaže - jel dorađeno?
Oni kažu - Pa kaj sad zajebava, rekao je da je dobro.
( ali to ne kažu njemu )
On se ljuti jer to nije napravljeno mjesec i pol unazad od kada je to tražio.
Po njima on izvoljeva i NE ZNA ŠTO HOĆE.
I toga nema.

Prljavo rublje.
Jer ovo ustvari jest iznošenje prljavog rublja.
Ja se tamo osjećam kao doma. Ono što osjećam u srcu je moj dom.
Ja sam tamo doma.
Birokrati i institucionalizirani ljudi me ne diraju niti pet posto.
Ne više.
Više nikad.
Sve se može i da napravit bez predstava i preseravanja.
Ali njihovi su životi mali i suhi i iako rade u kulturnoj ustanovi i bave se KAZALIŠTEM,
lica su im zelena, izdemonizirana i bez trunke istinskog osjećaja. Reakcije su im izvježbane, spremne, odvratne.

Ne. Nisam ja onaj koji baca kamen, ma daleko od toga. Ali onda šutim. Fakat šutim.

Jer JA, JA, JA, JA, JA i samo jedno jedno veliko odvratno napuhano JA lebdi onim hodnicima.

To kazalište je isilovana žena. Imaju mu tijelo ali dušu nikako.
Dušu imaju tek neki ljudi.
E.
M.
R.
Dušu ima Gaudeamus.
Dušu ima On.
Ultimativni suprug, otac, muškarac i redatelj.

I misija mi je toj ženi vratit tijelo.
U kazalištu.
Za umjetnost neka se brinu umjetnici a za financije menađeri.
I stvar riješena.

Ali ja sam naivna i živim u oblacima.
Neka sam.
Neka sam največi kretenizam koji hoda kuglom zemaljskom no ta ljubav koju osjećam kada uđem na scenu je neizreciva.
Tek je u zraku, udisljiva. Gusto prisutna.
Nema cijene.
I hvala ti plavokosa moja M, što si me onako u kužinici stisla ali suzu više neću pustit na taj račun.
NIKAD.
Je me vrijeđa da me se zove nadrkanom, i to pred glumcima sa kojima radim i ne želim to prihvatit kao činjenicu koja se događa svima.
I da, nakon predanosti tome, i što radim otpočetka, nova cura meni govori što da radim i što ću JA morat i kad ću bit u predstavi.
Jer JA, JA, JA, JA, JA, JA, JA, JA faking znam što moram radit.
I jedino slušam Sašu i jedino slušam M.
I nikog više ne slušam.
Novu curu ne slušam.
Jer jedno je dogovor, a drugo je naredba.
Iako je dobra i slatka i super se slažemo iako je nedavno došla, i sve, sve, sve radi cakum pakum.

M je ispicjentica, mi pomažemo.
I to je deal.
I meni nije teško oprat veš, stavit ga sušit, pospremit garderobu, izvuć sve na scenu,
spremit natrag, trčat po nešto što je glumcu nadohvat ruke ali eto, kuhat kavu, spremat za njima robu koju neki ostave na podu.
To mi nije teško.
Ali to je ono što ću napravit i zaboravit i ne pridodavat pažnju tome.
Jer od toga mi nije toplo iznutra. To me ne grije. To me ne diže.

To ću se sve požurit napravit tako da budem dolje kad počnu sa onim na sceni.
Jer diže me proces stvaranja predstave, dižu me pojedini glumci i najviše od svega i svih, Saša.
To mi je u ovom treutku važno u kazalištu.
Jer trudim se bit fina i pristojna a ljudi mi saseru vlastite frustracije u facu.
E neće mi nitko gadit moj boravak u kazalištu - nitko.
Od Herr Direktora pa na dalje.
I od sada šutim.
Neću više biti 'nadrkana'.
Stavit ću dva čekića na svoje mjesto. Neću paliti faking laptop u dvorani i zeznut curi na blagajni mrežu.
Neću više pričati o crvenom klaviriću.
Šutit ću kad krenu po Njemu. A i nije on ustvari moj rat da ga vodim. Ja to iz privrženosti. Ali neću više.
Oprat ću šalice nakon što popijem kavu.
Javit sve termine kada proba završi. Složit ću robu na vješalice, razvrstat stvari u kutije. Zaključat i predat ključ.

I otić doma samo sa onim po što sam i došla.
Jer volim.
VOLIM toliko DA BOLI.

29.11.2008. u 22:39 • 1 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Sve je ostalo tišina ...

subota, 29.11.2008.

Imaju njegovo tijelo ali ne i dušu.

Komedija je, ako tragediji dodamo vrijeme.

Art is the most intense mode of individualism that the world has known.

The right to appear ridiculous is something I hold dear. (Bono)

Svatko od nas stoji sam pod nebom proboden zrakom sunca a večer već je tu.