nedjelja, 16.11.2008.
Tražim još uvijek svoj Cicely. Izgubljena a još k tome izgubljena u svemiru. Novi Sony Ericsson - C902 ... njam.
no.300
Hm, možda nakon dvadeset godina nonstop buljenja u ekran jednostavno samo dođe. Jednostavno imam filing kao da sam sve već pogledala. I ono što gledam su reprize. Ali to voljim. Jako voljim.
Ne znam koja pametna školovana ( u vrlo boldanim navodnicima ) preplačena budaletina na novoj teve je stavila 'Život na sjeveru' kao zadnju seriju u dnevnom nizu što je otprilike negdje oko jedan sat. Kad je krenulo bilo je sasvim u redu. Oko 23 sata, i nakon toga spavanac. Ne, oni su ga gurnuli na kraj termina i ubacili 'Sex i grad' po ne znam koji put, a tih Carrienih izbljuvotina mi je više pun kufer.
Stvar spasi 'Seinfeld' ali onda mi se već toliko spava da jednostavno ugasim teve i zamračenje. Moram si kupit devedeove, nema mi druge. Život sam gledala prvi puta dok sam još išla u neku od škola, ovo mi je drugi puta. Između ništa. Obožavam filozofiju te serije. Cicely nije mjesto nego stanje uma. Zamisli zajednicu takvih ljudi. To je prototip Utopije u nekoj drugoj verziji. Hrpetina raznolikosti koja funkcionira bezprijekorno, savršeno i smisleno.
Joel Fleischman smo mi. Mali živčani, ambiciozni, nestrpljivi, samodopadni, samodostatni ljudi koji dolaze u Cicely i počinju se mijenjati. Zato volim Život na sjeveru. Jer je apstraktni dokaz da ima šanse. Za sve pa i za mene. Tražim još uvijek svoj Cicely. Neko vrijeme sam mislila da sam ga našla ali nisam. Ili sam postala Joel koji je odolio i nastavio po starom.
Naravno da sam bila zatreskana u Chrisa. Rocker pjesnik i jako zgodan, kako ne bih. Uspio je dati liku profesorski, štrebersku a opet bemsku i sexy notu. Još mi je Chris drag. Pokušavam zamisliti pravog Chrisa u našem svijetu. I nekako mi ne uspijeva. U Cicelyu, on je ono duhovno koje se čvrsto povezalo zemaljskim. On je dio naše duše koja traži i uspjeva pronaći.
Sada me pobrao Joel.
Ne Rob Morrow, nego baš Joel Fleischman. Prelijepi Joel Fleischman. Njegov otpor umjesto puštanja, plivanje protiv struje umjesto puštanja ... njegova čvrsta odluka da se ne prepusti tome mjestu a ono ga vuče, grli, liječi, voli, želi i treba baš kao što on treba Cicely, samo nikako da si prizna.
A sve je savršeno jednostavno. Samo se trebamo prepustiti.
A meni, baš kao i njemu ne ide.
Gledam opet Crvenog patuljka. Dokaz da su dostatni dobri glumci, pametan scenarij i inteligentni redatelj da se napravi savršeno i kvalitetno. Jer vizualno serija je čisti trash. Namjerni trash i zato je genijalna. Nacrtani svemirski brodovi, gumena čudovišta ... preočito umjetni pejzaži. ( Nešto slično našim dramskim serijama.) Baš takva razbila je onu konstantu sa kaučem u sredini i kuhinjicom desno. Njih četvorica. Čovjek, android, felis sapiens i hologram.
Zaustavit ću se na Hologramu jer ga jednom riječju obožavam. Ne Chris Berria, nego Arnolda Rimmera. Hologramsko biće. Skroz na skroz.
Zato jer nije gotov, kompletan niti definiran .. jer ima milion šansi. Koje li pjesničke slike biti izgubljen a još k tome izgubljen u svemiru. I još k tome ne biti stvarna soba nego projekcija. Strašno. Jer sam u nekim svojim filmovima ovih dana čitam svašta iz toga.
Volim njegove pokušaje i nepomirenost situacijom iako je sve do kraja čista neminovnost.
( znam vrlo bolno da kroz njega žalim sebe no ... )
Rimmer je moj dečko i nedam ga nikome.
I Rimmer i Joel ... dva krajnja karaktera a u sličnim situacijama.
A samo da se puste.
A samo da se pustim, jel?
Nevezano ali u glavi prisutno stoga mora van da se napravi mjesta za druge stvari je gospodin 007.
Ne Daniel Craig, nego James Bond u njegovoj inerpretaciji.
Meni je prejako što je razbio tvz. vitezovu konstantu. Meni ne fale Q i razne trivijalnosti za kojima cmizdre bond fanovi. Ljudi u kutijama.
Po mojem mišljenju filmu jedino fali cjelokupnog mira. I smeta me prenagli sex sa onom tetom u mantilu. Ne smeta me sex, nego što u njega ulete onako 'samo da ga bude'. Ali to je taj 'mir' o kojem pričam.
Za mene jedini Bond je Pierce, ali igra je takva da je svaki glumac u datom trenutku Bond pa što od njega naprave, se računa.
A Craig je meni Bond. Savršeno logičan. Ili sam zabrijala ili fakat ne kužim kako 'bunitelji' ne kuže. Ovom Bondu ne trebaju gadgeti jer je on sam jedan ljudski gadget. Frajer prevće motore golim rukama, trga kvake bez pol frke... svu moć njegovih pomagala ufurali su u njega samog i to mi je super. Kme, kme, film je jedna velika reklama. Da psujem rekla bih, 'bem vas sitničave. Ne znam u kojem filmu ih nema, ali eto volimo se pravit art nastrojeni na krivim mjestima.
Bond ne pije coca - colu u filmu, on pije martini i ali ga ne spominje.
Bond slika sa svojim Sony Ericsson - C902 ...
Eto vam reklame ...
... koji ima mogučnost slikanja devet slika u jednoj sekundi i detekciju lica u pokretu.
Alfa Romeo, Aston martin, coca-cola, omega ... koga briga.
Aha, dakle idem u muzej i odlučim u naprijed da će mi slika biti lijepa samo ako ima plavu, crvenu, žutu i tirkiz boju. Svaki puta, svaka slika u svakom muzeju.
Ako netko tvrdi da je Novi bond poništio stare Bondove onda taj netko nije fan. Jer time je proglasio ovih dvadeset prethodnika jednakima i identičnima a oni to nisu. Ali to je samo moje mišljenje.
Craig je mrak. Sviđa mi se njegov glas i način na koji govori. Atipična faca ustvari mu jako pristaje, ne mogu zamisliti niti jedno drugo lice na njegovo tijelo.
Ah, da. Njegovo tijelo.
Patentirala bih ga u onoj bijeloj košulji koja je bolno šivana po svakom njegovom milimetru, koja mu stoji odlično. Sav je nekako sexy skladan i privlačan.
Odnos sa M je gotovo posvađalaško ljubavnički, na trenutke majčinsko zaštitnički. Dobar je filing kad na kraju shvatiš kome zapravo možeš vjerovati. Predobar.
Najjači trenutak odvija se na operi 'Tosca' u Austriji na Bregenz Festivalu. Čekirala sam, i opera u tom izdanju zaista postoji. U samom filmu nastupaju pravi glumci i operni pjevači. Scenografija je sjajna. Divovsko oko koje se otvara i zatvara, kroz njega izlaze i ulaze glumci .. odmah pokraj je platforma dizalica na kojoj su glavni protagonisti i sve to zgleda očaravajuće.
Bond sa vrha tog oka ( simbolično ) promatra publiku. Njih je na tisuće. Sa svojim Sony Ericsson - C902 uspije nekako detektirati face onih koje je tražio i poslati M, .. no počne jurnjava koja kulminira .... i tada nastane tišina. Glavni glumac i glumica su agoniji smrti, brzi rezovi sa scene na hodnike opere ... pucaju po Bondu, on puca po njima, lomi se staklo, glavni glumac umire u krvi .. sve se to odvija munjevitom brzinom a bez tona. Ja sam se naježila koliko je Kumovski izgledalo .... zaista velika scena.
Super mi je što se on ne libi pobrati batine, pola filma je krvav, izrezan i potrgan. Mali negativac je savršeno ljigav baš kao i njegov prijateljčić sa cezar frizurom. Užasna je pomisao da bi ta priča sa vodom mogla zaista biti istinita i skroz sam sklona povjerovati tome kada bolje promislim.
Samo bad je što zaista ne postoji neki Bond da riješi stvar.
Kaj se mene tiče striček Craig je obavio stvar savršeno. Nadam se da idu sa njim dalje.
Negdje do trenutka kada će Orlando Bloom biti spreman preuzeti ..he,he,he.
Ali kao što rekoh na početku ne gledam baš više previše.