ponedjeljak, 06.10.2008.
Predstava, čaše, predstava i nakon predstave predstava ... i krive adrese. Krive.
no.281
Petak, HNK
Premijera Pustolova pred vratima.
Nakon toga domijenak, hrana, cuga, torta ... i lepeza njih.
Nisam jela,ni pila, ni jela tortu.
Naužijala sam se onog zadnjeg. Naravno da jesam.
Predstava je bila malo razočaranje zbog redateljevih suludih intervencija ali glumci su bili dobri.
Livio Badurina, Luka Dragić i Olga Pakalović.
Jako dobri.
Sama ta Agneza i ganjanje fantomskog ljubavnika mene opere.
'' Ponekad te toliko volim da bi svima dala. ''
Ide i traži a ne kuži da sve je sama zabrijala.
Jer joj to treba.
Jer je željela biti voljena na luđački način.
Kako poznato.
Sreća je sreća tek onda kada imaš koga vidjeti i obujmiti rukama.
U jednom trenu dogodio se svič na vizualno. Na tog lijepog čovjeka na sceni.
Nitko ne izgleda toliko autonomno kao on. Sam a cijela priča oko njega.
Korak po korak do ruba scene i ' vidimo se uskoro'
pogled preko naočala koji nam uputi Smrt . Predstava završava na totalno moj način.
Volim te namjerne jake trenutke.
Plan je bio ići doma, ali padala je kiša.
Domjenak.
Bez imena ovaj put:
Traperice, majica, sakoić i vunena kapica
Crne hlače, crna košulja, geekie vestica na prugice zavezana oko struka
Traperice, košulja sako, naočale crnih okvira, razbarušena kosa
Crno sve, šilterica
Traperice, majica, smeđi sako
To su bile delikatese ne poslužene na stolu.
Popila sam ipak čašu bijelog vina.
Kiša je i dalje pljuštala ali sam se pokupila doma.
Iritantno je biti u prostoriji sa hrpetinom ljudi kojima znaš ime i prezime, što rade, gdje, rade, kako rade, sa kim su i sve.
Pošto situacija nije obrnuta, postajem dakle neki višak, uljez, uhoda ... što?
Bijeg. Glava puna kretenizama, krevet.
San.
Da sam sanjala to deset godina unazad .. ok. Ovako je to samo zbog sveprisutnosti.
Krivi Ra, kako bi Eke rekla.
Već je i pravi krivi, ali brzam.
Eke, vino .. stihovi koji su mi juracali glavom .... ,i poslije nas kada šutke progovore naša tijela znaš li što će govoriti:
kako bjasmo sretni, kako bjasmo sretni ... ja sam sa Eke uvijek sretna.
Ali uvijek.
Volim.
I to nas dovede do nedjelje.
Do jučer.
Ljepotica i zvijer po poslijednji put.
Predstava je gotova. Završena u stilu.
Raspoloženi Saša i Živko. Ma moji favoriti Lumiere i Din - don.
Din don presladak. Vandin glas i njegove smeđe hlače.
Naravno afterparty.
Ljudi preraspoloženi, glazba da jača ne može bit.
Ples, ples, ples.
Eke, Niki i ja. ( I sekica moja ali je morala doma.)
I nije tako trivijalno. Nije nikako.
Shvatila sam nešto strašno, prestrašno.
( u vezi sebe same )
Ustvari sve je kristalno jasno.
I maknut ću slike sa mobitela.
I glumit ću da ga ne vidim u prostoriji kao što on uspješno radi meni.
I nakon predstave ću otići doma.
( Imati znaći nemati ako to nemaš sa kime podijeliti.)
Sebe dijeli na krive adrese.
( Ne, ne,ne. Da ne ne bi bilo da mislim da sam ja prava adresa.)
Nikako.
Ja samo želim dati ono što primam.
A to nemam. Nemam.
Nemam.
Nemam.
No, sva obećanja koja sam sada dala ne vrijede ništa. ( Bono kaže, On zna.)
Jer ...
All I want is you.
A muzika i dalje svira.