četvrtak, 06.03.2008.
yeeeee- haaaa! A usna harmonika poziva na samoću.
no.209
{ MOJ }
Šutim, svjesna da imam samo sumrak koji nestaje. Cvjetam, opijena lošim vinom čekam zoru igrajući se s utvarama. Zaglušujući vapaj pretvara se u nijemi bol dok nečujna tuga suzama plovi prema ušću duše. Bol zastire misli i trga najljepši dio u zaborav. U daljini sam, nevidljiva, i pitam se hoću li se dohvatiti ako pružim ruku. Oči mi igraju, u titraju svijeće otapaju led, opet ne vidim ništa. Prisjećam se ljepote isčupanog osjećaja. Otrgnutog iz neba. Istočno od raja diže se gola zora spremna da procvjeta u sunčevoj žeravici. Željna da svu gorčinu istjera iz nečega što još nemam a ne želim izgubiti. Napajam dušu u rumenom vinu svjesna praznine što dolazi s jutrom. Željna sam riječi iz svoje nutrine, svjesna, da tu gdje jesam davno je vrijeme stalo. Koliko zapravo, puno je, ono što tražim malo je. Napajam dušu, a ona prazna je. Slike su blijede, ništa ne traje. Putnik i kofer. Vrijeme je. Da krenem danas. Još Dalje.
Don't tell me to stop!