ponedjeljak, 03.12.2007.
.. htjela bih Vam pokloniti svoju metlu ;)
no.190
I ne da mi se više. Pola godine unazad primjećujem tu apatiju koja me shrvala. Sve mi ispada iz ruke, trackam dok perem, još više sve zaprljam, kad pomećem pod to je tako traljavo, poludim na pomisao da sad izvlačim neki tamo sauger .. fakin prašina - kao da je pogon za proizvodnju baš u mojem stanu .. pa prozori, pa wc, pa kupaona, pa veš kojeg ima tri tone i nikad mu kraja ... moja veš mašina je poprimila značajke vječnog pokretača ... na kraju odjeća u hrpama viri iz kupaone i onda moram ... pa pokupi suhi, pa objesi novi , Isuse.
Dobro da je smeče iznosi sestra jer još i to ja bi skočila kroz prozor.
Za mnoge stvari sam lijena, ovo mi se baš svjesno ne da više raditi. Metlica mi je u ruci od kad znam za sebe. I to ne u onom slatkom kontekstu: pomozi malo mami .... nego: počisti to u međuvremenu ... grozno.
I nekako nakon svih tih godina puklo mi.
I sad je stan pred kriznim stanjem.
Ma pukne meni da operem sve živo ali ni tada to nije toliko temeljito kako sam prije znala. Onda, ova mala sisterka to pere i čisti. Onda se ja osjećam krivom ali dva tri puta joj neće škoditi. Barem to napravi kako spada za razliku od mene i ne mora se bojati da će joj to uzeti danak živaca u budućem životu.
A opet, moram.
Na rasporedu mi je oprati frižider.
Jer ne želimo biti sebični i zli i odvratni. Ne pod tuđim krovom, ne.